Piše: Aleksandar Zasuhin
Ranije smo navodili (vidjeti moj tekst „Šampione svijeta vodi sama sudbina“) proročke riječi pjesnika Vladimira Sverdlova: „A sudbina ga je čuvala, ne jednom i ne dvaput, kada ga je nevidljiva sila sačuvala od nevolja“, govoreći o nebeskom predodređenju budućih svjetskih šahovskih šampiona. Evo još jednog primjera na tu temu.
O Karpovljevom talentu veoma dobro je govorio Aleksandar Halifman:
„Ponekad čovjek od prirode dobije sposobnost da računa varijante, karakter i borbenost. Ali da uz sve to ima i osjećaj za to gdje treba postaviti figure… To je prava rijetkost! U istoriji šaha takva su trojica – Capablanca, Karpov i Carlsen. Nešto niže je Smyslov. Ostali su obični smrtnici.“
Sam bih dodao – i izuzetno rijetke voljne osobine (uzgred, to su gotovo doslovno riječi Viktora Korčnoja). Ali, kako život pokazuje, sam talenat nije dovoljan, potrebna je i „pomoć neba“.
U životu Anatolija Karpova bilo je nekoliko takvih kritičnih trenutaka kada je njegov život doslovno visio o koncu. Prvi se dogodio kada još nije imao ni dvije godine. Evo kako je on sam o tome pričao:
„Majka kaže da sam se rodio zdrav. U svakom slučaju, tokom prvih mjeseci života nije imala ozbiljnijih problema sa mnom. Ali kasnije sam obolio od velikog kašlja, i to u veoma teškom obliku. Moje stanje pogoršavalo se doslovno pred njenim očima. Nisam dolazio svijesti, gušio sam se, iz usta mi je izlazila pjena – medicina je, kao što se često dešava, bila nemoćna – i pedijatar (dobro pamtim tu prijatnu ženu, jer u djetinjstvu nisam poznavao nijednog drugog ljekara) saopštila je to mojoj majci. Ne mogu ni da zamislim kojim riječima majci možete reći da će joj dijete upravo umrijeti, ali nekako joj je to saopštila…
U to vrijeme obje moje bake još su bile žive – i po majčinoj i po očevoj liniji. Pretpostavljam da su bile ne samo pobožne nego i odlučne žene. Kako to da sahranimo nekršteno dijete! Insistirale su da se krštenje obavi odmah.
Bio je novembar. Tokom noći pao je snijeg. Jutarnja služba odavno je bila završena, a crkva se već ohladila. Kako su govorili očevici, samo što se para nije vidjela pri disanju. Možete zamisliti kakva je bila voda u krstionici. Bake su poznavale sveštenika i objasnile mu situaciju. A sveštenik je bio iskusan čovjek. ‘Uradiću sve kako treba, a onda neka Gospod presudi’, rekao je.
Zaronio me je u krstionicu tako da mi je glava bila pod vodom, pa me je još i zadržao ispod površine – kako bi vještački zaustavio disanje. Stres je bio potpun. Zaurlao sam kroz cijelu crkvu, a sveštenik se nasmijao: ‘Živjeće!’ I zaista, pjena i kašalj prestali su kao rukom odneseni, a ja sam se za nekoliko dana oporavio.“
(Nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuka)