Moskva 2012
Stambeno pitanje
Prošlo je više od pet godina otkako sam postao velemajstor, ali jedan, takozvani stambeni problem, nikako nisam uspijevao da riješim. Živio sam u Kuncevu (tada predgrađu Moskve), u zajedničkom stanu, u sobici od svega 11,8 kvadratnih metara, zajedno sa suprugom, djetetom i kućnom pomoćnicom. I u takvim uslovima još sam uspijevao da se bavim šahom, pišem članke i knjige. Istina, radio sam noću, u kuhinji, kada bi ostali stanari zaspali.
Moja obraćanja Moskovskom gradskom sovjetu, sportskim komitetima Moskve i SSSR-a, kao i sportskom društvu „Zenit“, ostajala su bez rezultata. Nažalost, nisam imao uticajne zaštitnike.
Zato sam odlučio da postupim na uobičajen način za to vrijeme – podnio sam zahtjev Izvršnom komitetu Kunceva da me stave na listu za poboljšanje stambenih uslova. Zahtjev je primljen, ali su mi objasnili da najprije moram proći radničku komisiju, koja će odlučiti da li uopšte zaslužujem da budem stavljen na listu čekanja.
Ubrzo mi je stigao poziv da se pojavim na sjednici komisije. Istog jutra u Centralnom šahovskom klubu održavao se važan šahovski događaj i, pošto nisam imao vremena da se presvučem, na komisiju sam otišao u punoj eleganciji: u kariranom sakou boje kafe i uskim svijetloplavim pantalonama.
U očima prosječnog građanina s početka pedesetih godina moj izgled u potpunosti je odgovarao slici takozvanih „stiljaga“, koje su novine neprestano kritikovali, a protiv kojih se Komsomol energično borio. Istina, poslije Svjetskog festivala omladine i studenata, održanog 1957. godine u Moskvi, ta kampanja je znatno oslabila. Ipak…
Kada sam ugledao članove radničke komisije – svi do jednog u radnim kombinezonima – odmah mi je bilo jasno da je moje odijelo za njih isto što i crvena marama za bika. Ali bilo je kasno za povlačenje.
Nakon što je pročitan moj zahtjev, po ogorčenim, gotovo neprijateljskim pogledima članova komisije shvatio sam da će me dočekati „na nož“. Nastala je klasična scena iz filmova socijalističkog realizma: predstavnik „trule inteligencije“ nasuprot njegovom veličanstvu – radničkoj klasi.
– Vidi njega, hoće da dobije stan na račun radnika! – izjavio je jedan od članova komisije. – Imamo porodice koje raspolažu sa jednim kvadratnim metrom po članu. A on ima čak tri!
Šta sam mogao da odgovorim na to? Ne vjerujući da mogu uspjeti, nešto sam pokušavao da objasnim, ali me niko nije slušao. Jednoglasno su donijeli odluku – odbiti moj zahtjev za stavljanje na listu čekanja! Izašao sam odatle potpuno ponižen.
Stambena situacija u zemlji u to vrijeme zaista je bila kritična. Čak su i oni koji su bili na listi čekanja na novi stan čekali decenijama. Tek izgradnja čuvenih Hruščovljevih petospratnica, koje su u narodu dobile podrugljiv naziv „hruščobe“, donekle je ublažila težinu stambene krize.
Prošla su dva mjeseca od sjednice komisije kada sam uspio da dođem na prijem kod prvog sekretara Moskovskog oblasnog komiteta Partije, Nikolaja Ignjatova. Bilo je poznato da je veliki ljubitelj šaha. Kada sam mu ispričao da me nisu stavili na listu čekanja, obećao je da će pomoći, ali je dodao da ću morati još jednom da prođem kroz komisiju.
– Ali oni su me već odbili! – rekao sam, gotovo bez ikakve nade.
– Ne brinite, sve će biti u redu!
I tako sam se ponovo našao pred radničkom komisijom. Isti ljudi u radnim kombinezonima i autor ovih redova, sada već poučen iskustvom i obučen mnogo skromnije. Ponovo je pročitan moj zahtjev, a isti onaj čovjek koji me je prvi put napao sada je, uz širok osmijeh, rekao:
– Kako da ne, pa mi njega dobro poznajemo. Poznati velemajstor. On brani ugled naše zemlje. A na svojim šahovskim analizama mora da radi kod kuće. Predlažem da ga stavimo na listu čekanja.
Prijedlog je jednoglasno usvojen.
Istina, nisam stigao da iskoristim „velikodušnost“ komisije. Već naredne godine Sportskom komitetu dodijeljena su dva stana u novoj zgradi na Lenjinskom prospektu u Moskvi, pa sam dobio sobu od 19 kvadratnih metara u trosobnom stanu. Iako to nije u potpunosti riješilo moje stambeno pitanje, bilo je neuporedivo bolje od male sobice u predgrađu.
Sa mnom su se uselili mladi majstor Jevgenij Vasjukov, koji je ubrzo postao velemajstor, i Lidija Boldireva, majstor sporta u odbojci i svjetska šampionka.
U našoj zgradi
Gotovo pet godina živio sam u zgradi čiji su glavni stanari bili sportisti, treneri i sportski funkcioneri. Na primjeru moje komšinice iz stana iz prve ruke sam vidio koliko je teška sudbina naših sportista. Nažalost, ona nije bila izuzetak, već pravilo.
Lida je završila svega šest razreda škole. Jedino što je zaista umjela bilo je da vrhunski igra odbojku. Proputovala je pola svijeta, ali ga je uglavnom gledala kroz prozor autobusa koji je sportistkinje vozio od sportskog kampa do dvorane. Upoznavanje sa stranim zemljama svodilo se na brzinsku posjetu prodavnicama, a i za to je vrijeme gotovo uvijek bilo strogo ograničeno.
Njen život odvijao se u vrtoglavom ritmu – stalni treninzi, takmičenja, povremena putovanja u inostranstvo, pa opet takmičenja i treninzi. Tako iz godine u godinu. Takav način života tražio je neki vid opuštanja. Zato bi se, po povratku sa takmičenja, opustila i organizovala višednevna druženja uz piće i ples, koja su znala da potraju sedmicu, pa i duže. Nakon toga ponovo bi se vratila treninzima.
Kada smo se, kao cimeri u istom stanu, bolje upoznali, rekao sam joj kao stariji:
– Lida, još ste mladi. Trebalo bi da se školujete i razmišljate o budućnosti. Nećete cijelog života biti član reprezentacije. Šta će biti poslije?..
Za razliku od svoje prijateljice Lidije Streljnikove, koja je upisala Institut za fizičku kulturu i kasnije postala poznati trener, Lida Boldireva nije poslušala moj savjet. Ubrzo je doživjela povredu, ispala iz reprezentacije, a zatim joj je ukinuta i sportska stipendija.
Posljednje što sam čuo o njoj bilo je da radi kao instruktor fizičkog vaspitanja u nekom preduzeću i jedva sastavlja kraj s krajem. Sjećanje na pobjedničko postolje, na kojem je nekada stajala kao svjetska šampionka, samo je dodatno pojačavalo gorčinu njenog života poslije završetka sportske karijere.
Među istaknutim sportistima koji su živjeli u našoj zgradi bilo je mnogo onih koji, poput Lide, nakon odlaska iz vrhunskog sporta nisu uspjeli da pronađu dostojno mjesto u životu.
Sredinom šezdesetih godina, kada sam neko vrijeme bio na partijskom spisku pri Sportskom komitetu, na jednom sastanku usudio sam se da pokrenem, po mom mišljenju, veoma važno pitanje – šta biva sa sportistima koji završavaju karijeru i kakvu moralnu obavezu Sportski komitet ima prema njima.
Reakcija sportskih funkcionera bila je, kako bi se danas reklo, potpuno nedvosmislena:
– To nas uopšte ne zanima. Mi za to nismo plaćeni!
Sportisti koji su završili karijeru za njih više nisu predstavljali nikakav interes.
Pošto sam se u mladosti i sam mnogo bavio sportom, a kasnije u sportskim društvima „Učitelj“, „Zenit“ i „Trud“ bio u kontaktu sa brojnim vrhunskim sportistima i neposredno se susretao sa njihovim problemima, odnosno problemima vrhunskog sporta, želio bih da se na tome malo zadržim.
Nakon što je naša zemlja pristupila međunarodnim sportskim federacijama i uključila se u olimpijski pokret, sport je postao jedno od poprišta političke borbe. Svojim rezultatima i rekordima sportisti su morali da dokazuju prednosti našeg socijalističkog sistema i našeg načina života.
Poslije XV Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine u zemlji je počela intenzivna potraga za ljudima sposobnim da obaraju rekorde i ostvaruju vrhunske sportske rezultate. Pojavio se čak i novi pojam – trener-selekcioner. Ti selekcioneri putovali su po gradovima i selima, tragajući za budućim rekorderima i šampionima.
Ali kako utvrditi da li je neki mladić, pa čak i tinejdžer, perspektivan ili nije? Izbor se uglavnom zasnivao na spoljašnjim fizičkim karakteristikama. Tada su se kod nas pojavili izuzetno visoki košarkaši, često viši od dva metra. U ženski sport su, takođe, počeli da uključuju hermafrodite. Među rekorderkama i šampionkama bilo ih je, prema autoru, najmanje desetak.
Bio je nadaleko poznat jedan događaj: na jednom svesaveznom atletskom takmičenju drugoplasirana takmičarka prišla je pobjednici i prkosno rekla:
– Među ženama sam ipak ja prva!
Kasnije, čim je Međunarodni olimpijski komitet uveo obaveznu provjeru pola za sportistkinje, one su praktično nestale sa velikih takmičenja.
Usput, i u šahu je postojao slučaj kada je žena, koja je uspješno nastupala na prvenstvu zemlje i stekla titulu međunarodnog majstora među ženama, nakon operacije postala muškarac, oženila se i napustila šah.
Koliko se sovjetski sport razvijao na neobičan način, uvjerio sam se i sam 1963. godine, kada sam se, kao član reprezentacije Moskve u šahu, pripremao za Spartakijadu naroda SSSR-a.
Tada je rukovodstvo moskovskog sporta došlo na ideju da pod isti krov okupi sve moskovske sportiste, uključujući i šahiste. Tako smo se našli u Vešnjakima, u zgradi Centralne komsomolske škole, pošto su budući komsomolski rukovodioci u to vrijeme bili na raspustu.
Svi smo se zajedno okupljali jedino u menzi. Bio je to prizor koji se ne zaboravlja: mršavi, poput olovaka, visoki košarkaši; niski, krivonogi dizači tegova iz lakših kategorija; dugoruki rvači nalik gorilama; bokseri uskih čela, odstojećih ušiju i polomljenih noseva.
Naravno, bilo je i izuzetaka, ali se sticao utisak da su upravo fizičke osobenosti ili anomalije mnoge od njih dovele do vrhunskog sporta i omogućile im da postižu bolje rezultate od sasvim prosječnih, fizički „normalnih“ ljudi.
(Nastaviće se)