Moskva, 2005.
TEJMUR RADŽABOV (nastavak)
Posljednje veliko takmičenje 2003. godine bio je turnir u brzopoteznom šahu u španskom gradu Benidormu. Trajao je samo tri dana i bio je zanimljiv po tome što su, pored iskusnih velemajstora kao što su Viswanathan Anand, Veselin Topalov, Zurab Azmaiparašvili i Judit Polgar, nastupili i brojni mladi igrači poput Tejmura Radžabova, Sergeja Karjakina, Francisco Vallejo Ponsa, Šahrijara Mamedjarova i drugih.
Turnir je počeo skandalom. Zbog kašnjenja leta na relaciji São Paulo – Amsterdam od skoro jednog dana, Anatolij Karpov nije mogao na vrijeme da stigne u Benidorm. Organizatori su ga ujutro 27. novembra odvezli u Valencia na sastanak sa rukovodstvom, pa je zatražio da se njegova partija prvog kola protiv Radžabova, zakazana za 16 časova, pomjeri za podne narednog dana. Kada je saznao za taj prijedlog, Radžabov je ponudio kompromis – da se partija odigra trećeg dana turnira. Međutim, ostali učesnici su protestovali protiv bilo kakvih odlaganja.
Na kraju, Karpov nije stigao na partiju prvog kola i upisan mu je poraz službenim rezultatom. Nakon toga nije se pojavio ni na partiji drugog kola i odbio je da nastavi učešće na turniru.
Konačan poredak turnira bio je sljedeći:
1.Veselin Topalov – 7 poena iz 10 partija
2–3. Viswanathan Anand i Tejmur Radžabov – po 6,5 poena
4.Francisco Vallejo Pons – 6 poena
5.Sergej Karjakin – 5 poena
6–8. Tiger Hillarp Persson, Zurab Azmaiparašvili i Šahrijar Mamedjarov – po 4,5 poena
9–10. Andrey Graf i Judit Polgar – po 4 poena
11.Alfonso Romero Holmes – 2,5 poena.
Zanimljiv razgovor sa Tejmur Radžabov objavljen je u časopisu „64 – Šahovsko obozrenje“ (broj 1, 2004. godine).
– Početkom godine, prije duge serije turnira, rekao si da je glavni cilj da se ne izgubiš među elitom i da pokažeš šta znaš. Šta možeš da kažeš sada, kada su iza tebe Vijk an Ze, Linares, Sarajevo, Dos Hermanas, Engjen le Ben i Dortmund?
– Naučio sam mnogo novih stvari. Svaka partija i svaka analiza poslije igre postajali su malo otkriće za sebe. To je u velikoj mjeri promijenilo moje mišljenje o šahovskoj eliti. Ranije sam smatrao da su to, u suštini, isti velemajstori kao i svi ostali, ali sada sam shvatio da su to potpuno drugačiji ljudi. Oni drugačije vide šah i igraju sa mnogo većom odgovornošću.
Ne propuštaju nijednu nijansu, a ako makar jednom pobijediš igrača kalibra Garry Kasparova, svi ostali instinktivno počinju da igraju protiv tebe u stilu udava – ne dajući ti da razviješ svoju igru.
Vjerovatno moj stil još nije najpogodniji za superturnire. Danas igram previše agresivan i otvoren šah, što uz nedovoljnu pripremu otvaranja protivnicima daje mogućnost da crnim figurama lako izjednače, a bijelim da me povremeno uhvate na kućne pripreme. Osjetio sam kako se oni bore – od prvog do posljednjeg poteza i, što je najvažnije, cijelu partiju igraju na veoma visokom nivou.
To je neka vrsta „majstorske radionice“. Poslije svakog turnira, kada bih se vratio kući, jasno sam vidio svoje greške i nedostatke. Elita je pogađala upravo moja najosjetljivija mjesta i ukazivala na rupe u mom šahovskom obrazovanju. Ti turniri dali su mi ogromno praktično iskustvo.
– Da li se tvoj stil tokom godine promijenio?
– Vjerovatno jeste. Na primjer, primijetio sam da sam u Vijk an Zeu igrao mnogo manje agresivno nego u Dortmundu, što je, iskreno, iznenadilo čak i mene. Čovjek bi očekivao da stečeno iskustvo navodi na oprezniju i pozicioniju igru.
Naravno, ne bih mogao da igram kao Vladimir Kramnik, čiji stil gotovo potpuno isključuje rizik od poraza, ali svakako mogu da se kontrolišem. Ipak, nastavio sam da igram u svom uobičajenom kombinatornom, dinamičnom stilu, pokušavajući da iskoristim slabosti protivnika i često nesvjesno navlačeći vatru na sebe.
– A tokom same partije, da li ti je lako da kontrolišeš sebe ili te igra potpuno zaokupi?
– Da, potpuno sam zaokupljen borbom, ali praktično nikada ne donosim neobjašnjive odluke koje poslije partije ne mogu da objasnim. Uglavnom kontrolišem svoje stanje i rijetko se dešava da tokom partije smjenjujem veoma jake i veoma slabe poteze.
– Reci iskreno: prije prvog turnira iz te serije, u Vijk an Zeu, nisi li se plašio da ćeš doživjeti neuspjeh?
– Mnogi „dobronamjernici“ smatrali su da ću u Vijk an Zeu doživjeti potpuni debakl, jer do tada nijednom nisam igrao protiv šahista tog nivoa. Nisam ni slutio da toliko malo vjeruju u mene. Iskreno, to me je dodatno motivisalo – poželio sam da dokažem suprotno.
Međutim, poslije remija crnim figurama protiv Viswanathana Ananda u prvom kolu, uslijedila su dva teška udarca – porazi od Evgenija Barejeva i Veselina Topalova. Tek mi je neočekivana pobjeda nad Janom Timmanom pomogla da se oporavim. A prelomna je bila partija protiv Ruslana Ponomarjova.
Pobjeda crnim figurama bila je važna prije svega u psihološkom smislu. Shvatio sam da sam sposoban da vodim ozbiljnu borbu protiv takvih igrača, jer je to tada bila moja druga pobjeda nad „sedmostotinašem“ (igračem sa rejtingom preko 2700). Osjetio sam mnogo više samopouzdanja, remizirao sam sa Vladimirom Kramnikom, pobijedio Michała Krasenkowa i ravnopravno se borio sa Aleksandrom Griščukom…
– Imaju li partije protiv Ponomarjova i Griščuka neko posebno značenje? Prije godinu dana Kasparov vas je označio kao najvjerovatnije šampione budućnosti.
– Za sada te partije kod mene ne izazivaju neki poseban osjećaj. Da smo svi već dio elite i da imamo približno isti rejting, možda bih im pridavao veći značaj. Za sada zaostajem za njima po rejtingu, a oni su ipak četiri godine stariji od mene. Ja se tek privikavam na taj svijet, dok su oni već stalni učesnici velikih turnira. Zato ne treba požurivati događaje.
– I vrijeme je da sebi jasno predočim: sve to više nije dječji šah, gdje možeš da pokloniš pola garniture figura, pa onda pobijediš nekim jeftinim trikom. Ovdje se igra pravi šah i ulozi su visoki. Zaista, previše toga je bilo na kocki – morao sam da dokažem da nisam slučajno dospio na sve te turnire i da opravdam povjerenje organizatora koji su me pozivali. Negdje sam pregorio, pa sam pojedine djelove turnira, poput završnih kola u Sarajevu ili druge polovine Enghiena, odigrao ispod svojih mogućnosti. Ali, kao što sam već rekao, napetost je ovdje sasvim drugačija i opuštanje se skupo plaća. Samo na trenutak izgubiš koncentraciju – i odmah dobiješ po glavi! Kada svaku partiju igraš agresivno, kada se za svaku ozbiljno pripremaš i u svakoj ideš na borbu, troši se ogromna količina energije.
(Nastaviće se)