Moskva 2012
Na prvenstvu države
XXIII prvenstvo SSSR-a održano je početkom 1956. godine u Lenjingradu.
Već u prvom kolu žrijeb me je spojio sa Borisom Spaskim.
U vremenskoj stisci izgubio sam tu partiju, ali sam se brzo oporavio od poraza i počeo da pobjeđujem iz kola u kolo. Izbio sam na čelo tabele.
Igrao sam odlično, a poeni su dolazili gotovo sami od sebe.
U narednom kolu trebalo je da igram protiv trenera Spaskog, Aleksandra Toluša.
Ujutro, prije partije, saopšteno mi je da se meč neće igrati.
Toluš je izvadio zub, pa je partija odložena za dan predviđen za nastavak prekinutih partija.
Tako je odlučio glavni sudija turnira, Bondarevski.
Odlaganje partije predstavlja vanrednu mjeru i dozvoljeno je samo u izuzetnim okolnostima.
Nisam bio uvjeren da je vađenje zuba dovoljan razlog za takvu odluku.
U ovoj situaciji to je, po mom mišljenju, bio taktički potez kako bi se poremetio ritam vodećeg igrača turnira.
Toluš je žrtvovao zub koji je ionako prije ili kasnije morao da izvadi.
Potez je uspio.
Poslije prisilne pauze izgubio sam dio zaleta.
Konačno je došao dan odigravanja.
Partija protiv Toluša razvijala se veoma nepovoljno po mene. Oko mog kralja počeli su da se nadvijaju tamni oblaci, a Aleksandar Kazimirovič znao je kako se vodi napad na kralja.
Tada sam donio odluku koja je, sa stanovišta logike, djelovala potpuno suludo.
Žrtvovao sam figuru za dva pješaka, ali sam uspio da zaustavim napad i razmijenim dame.
Istina, završnica koja je nastala nije mi davala mnogo nade za spas.
Partija je prekinuta, a iskreno govoreći, u prvi mah nisam ni namjeravao da je nastavim.
Međutim, imao sam još jednu prekinutu partiju, protiv Antošina, u kojoj sam stajao veoma dobro i imao realne izglede za pobjedu.
Ta partija igrala se prva.
Poslije nekoliko sati uspio sam da pobijedim, dok je Toluš morao da sjedi i čeka da dođe red na našu partiju.
Takva su bila pravila.
Konačno je počelo odigravanje druge partije.
Čim je sjeo za tablu, Aleksandar Kazimirovič je svojim ponašanjem pokazivao da ne vidi nikakav razlog da se igra nastavi. Poteze je povlačio nehajno, gotovo preko volje.
Nije mu ni padalo na pamet da bih mogao imati bilo kakve šanse da spasem partiju.
A imao sam ih.
Ne samo za remi.
Tokom analize pronašao sam fantastičnu zamku i odlučio da iskušam protivnika.
Možda…
I upravo se to „možda“ ostvarilo.
Toluš je upao u postavljenu zamku, a partija je završena mojom pobjedom.
Borba za prvo mjesto na prvenstvu uglavnom se vodila između mene i Spaskog.
Tek pred sam kraj turnira, pobijedivši u tri partije zaredom, pridružio nam se i Tajmanov.
Na kraju smo nas trojica podijelili prvo, drugo i treće mjesto.
Takav rasplet nije bio predviđen pravilima turnira.
Na zatvaranju prvenstva Bondarevski je saopštio odluku Sportskog komiteta.
Dobijamo jedan dan odmora, a zatim ćemo ponovo sjesti za tablu i odigrati dodatni dvokružni turnir između nas trojice kako bi se odlučilo ko će biti prvak države.
Poslije gotovo mjesec dana iscrpljujuće borbe trebalo je da odigramo još četiri izuzetno važne partije.
Ako bismo to uporedili sa atletikom, bilo bi kao da maratoncima, čim prođu kroz cilj, kažu da istrče još i sprint na sto metara.
Sprint na sto metara poslije maratona
Partije dodatnog turnira jasno pokazuju da smo nas trojica igrali u stanju koje se nikako nije moglo nazvati normalnim.
Gotovo sve partije završile su se na potpuno neočekivan način.
Tako sam, na primjer, u nastavku prve partije protiv Tajmanova, na opšte iznenađenje, žrtvovao figuru, jer sam u svojim proračunima „preskočio“ činjenicu da kralj ne može jednim potezom da pređe sa g8 na e6.
Gledaoci su zanijemili – niko nije razumio šta se dogodilo.
A Tajmanov je ipak pronašao jedini potez koji je vodio do… remija.
Svi ostali potezi donosili su mu pobjedu.
Još upečatljivija bila je partija drugog kola protiv Spaskog.
Već iz otvaranja dobio sam potpuno nadmoćnu poziciju.
Pokušavajući da preokrene tok borbe, Spaski je žrtvovao skakača za pješaka.
Duboko sam se zamislio.
Imao sam dvije mogućnosti – da mirno realizujem materijalnu prednost ili da krenem u napad na protivničkog kralja.
Kao Buridanov magarac, dugo sam se dvoumio, potrošio čitav sat razmišljajući i na kraju izabrao drugu mogućnost.
Postojao je trenutak kada sam spektakularnom žrtvom oba topa mogao da završi partiju.
Problem je bio u tome što više nisam bio u stanju da sve precizno izračunam, a uz to sam upao u strašnu vremensku stisku.
Kada je partija prekinuta, i dalje sam imao figuru više, ali je pozicija izazivala ozbiljnu zabrinutost.
Tokom nastavka partije čuda su se nastavila.
Ubrzo sam izgubio čitavog topa, ali sam ipak uspio da se spasim u završnici u kojoj sam imao samo lovca protiv protivnikovog topa i pješaka.
Najmlađi među nama, Spaski, na kraju više nije izdržao napetost borbe.
Razbolio se i posljednju partiju nije mogao ni da odigra.
Na kraju je šampion postao Tajmanov, i to sasvim zasluženo.
Igrao je lakše i trošio manje snage nego Spaski i ja.
Upravo je taj faktor bio presudan.
Ja sam zauzeo drugo mjesto, a Spaski treće.
U ulozi prve rezerve
U ljeto 1955. godine u Moskvi je odigran revanš meč između reprezentacija SSSR-a i SAD.Poslije neuspjeha na prethodnom prvenstvu države uvršten sam u ekipu samo kao prva rezerva. Druga rezerva bio je Boleslavski. Međutim, nijedan od nas dvojice nije dobio priliku da sjedne za tablu.
Meč je protekao potpuno u korist naše reprezentacije. Svi su željeli da se istaknu i niko nije bio spreman da dobrovoljno prepusti svoje mjesto. I nije ni čudo, jer su Amerikanci tada bili naši politički protivnici, a svaka pobjeda nad njima bila je posebno cijenjena u vrhu države. Jedina kap gorčine u tom velikom uspjehu bio je rezultat Botvinika. Kao prvi igrač naše reprezentacije izgubio je meč od četiri partije protiv Reševskog. To je bio jedini neuspjeh reprezentacije SSSR-a.
(Nastaviće se)