„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Stalino je pozvalo maestra (nastavak)
Veteran donjeckog šaha Grigorij Saveljevič Šer prisjećao se sedamdesetih godina prošlog vijeka:
„Godine 1929. imao sam 20 godina. Radio sam u kotlovsko-mosnom pogonu Stalinskog metalurškog zavoda. Posao je bio težak i poslije smjene čovjek bi bio potpuno iscrpljen. Uz to sam bio aktivan u Komsomolu i učestvovao u agitacionom kolektivu, čiji sam bio predsjednik. Na društvenoj osnovi radio sam i u šahovsko-damskoj sekciji Okružnog savjeta za fizičku kulturu, gdje sam obavljao dužnost odgovornog sekretara. Ukratko, obaveza je bilo preko glave, a uz sve to spremao sam se za upis na institut.
Zajedno sa A. Belkinom uređivao sam šahovsko-damsku rubriku u listu „Mladi radnik“, glasilu četiri okružna komiteta Komsomola – Stalinskog, Marijupoljskog, Artjomovskog i Starobeljskog. Kasnije je list nosio naziv „Komsomolac Donbasa“, a danas se zove „Akcent“.
U klubu kojim je rukovodio majstor Seleznjev bilo je izuzetno zanimljivo učiti. Iskusni maestro nije nas podučavao samo šahovskoj vještini, već nas je uvodio i u svjetsku kulturu. Bio je veoma eruditan i visoko obrazovan čovjek.
Često nam je pričao o znamenitim šahistima – Laskeru, Aljehinu, Kapablanki i Bogoljubovu. Sve ih je lično poznavao. Seleznjev je govorio nekoliko evropskih jezika i mogao je satima pričati o muzici, slikarstvu i velikim gradovima svijeta.
A pokazivao nam je i svoje šahovske studije. Na prvi pogled djelovale su jednostavno, ali su u sebi skrivale dubok smisao i ljepotu rješenja.“
Na fotografiji: pobjednici turnira (s lijeva na desno): V. Kosovski, G. Šer i N. Stadničenko.
Srednjeg rasta, s blagim prosijedim pramenovima u svijetlosmeđoj kosi, s neizostavnim riđkastim brkovima i staromodnim cvikerom (kasnije je nosio obične okrugle naočare s rožnatim okvirom), Aleksej Sergejevič Seleznjev po prirodi je bio blag i dobroćudan čovjek, pravi intelektualac starog kova.
Istina, životna iskušenja ostavila su traga na njegovom ponašanju. Ponekad je gunđao zbog „nerazumnih postupaka“ pojedinih predstavnika vlasti, sportskih rukovodilaca, raznih činovnika i birokrata. Znao je oštro da se izrazi o svakojakim skorojevićima, karijeristima, prevarantima i grabežljivcima.
Često smo organizovali turnire i igrali brzopotezni šah. Iz tog vremena ostao mi je neprocjenjiv suvenir koji mi je poklonio majstor Seleznjev.“
Kao što je već pomenuto u prethodnom poglavlju, Aleksej Seleznjev sačuvao je putni šah svjetskog prvaka Aleksandra Aljehina. Pošto je četvrti šahovski kralj u jednom svom pismu izrazio želju da taj šah bude poklonjen pobjedniku nekog turnira u SSSR-u, Seleznjev je upravo u Stalinu ispunio tu želju.
Veteran donjeckog šaha G. S. Šer (1976. godine)
U dogovoru sa Okružnim savjetom za fizičku kulturu, maestro je odlučio da preda Aljehinov šah kao nagradu pobjedniku donbaskog radničkog turnira. Takvo takmičenje održano je krajem 1929. godine u Stalinu. Prvo mjesto osvojio je Grigorij Šer, i njemu je pripala ta spomen-rijetkost.
Priča o Aljehinovom šahu objavljena je 1976. godine u časopisu „Šah“ (Riga), broj 16, u rubrici „Nasljeđe velikog majstora“. Tamo je objavljena i fotografija snimljena 1976. godine – G. S. Šer sa šahom Aleksandra Aljehina.
Grigorij Saveljevič ispričao je ovu izuzetnu priču i pokazao sam komplet šaha. Šahovske figure bile su tanke, gotovo kao debljina olovke. Izrađene su od slonovače i obojene u crvenu i žutu boju. Vrijeme je ostavilo tragove: ivice su se izlizale, a boja je izblijedjela.
Od 1929. godine G. S. Šer je pažljivo čuvao taj vrijedan poklon. Život ga je nosio po čitavoj zemlji. Nakon završetka inženjersko-ekonomskog instituta radio je na raznim rukovodećim privrednim dužnostima u Stalinu, Kujbiševu i Čapajevsku, a poslije Velikog otadžbinskog rata vratio se u rodni grad. I svuda i uvijek nosio je sa sobom Aljehinov šah.
Na pitanje: „Da li bi trebalo predati Aljehinov šah muzeju?“ Grigorij Saveljevič je odgovorio: „Kada u našem gradu bude otvoren šahovski klub, svakako ću ga predati tamo.“ Ali godine su prolazile, a gradskog šahovskog kluba nije bilo. Na kraju je klub otvoren, ali tada više nije bilo ni samog veterana donjeckog šaha… Dalja sudbina Aljehinovog šaha ostala je nepoznata…
Ali da se vratimo Alekseju Sergejeviču Seleznjevu. Oko njega se formirala aktivna grupa šahista Stalina. Ljekari L. Goldovski i A. Romaškevič, rudarski inženjer A. Ginzburg, studenti I. Kamenj i V. Abramenko, službenici A. Ščeblykin, A. Belkin i Simanovski, radnici G. Šer, Urbanovski, Frenkel i Malkin, sportski radnik V. Rom, kao i učenici B. Olšvanger i N. Kapnjudel i drugi, rado su se okupljali da analiziraju partije, uče teoriju i kroz druženje unapređuju svoju šahovsku kulturu i znanje.
Zanimljivo je da su se prije dolaska Alekseja Seleznjeva u Stalino šahisti uglavnom okupljali po stanovima, jer nisu imali sopstveni klub niti makar stalno mjesto za održavanje takmičenja. Prvo gradsko prvenstvo održano je 1926. godine u sali Poslovnog kluba, uz zveket kugli iz bilijara u pozadini.
Sada su šahisti imali prostorije u Klubu „Lenjin“, u Rudarskom institutu, kod sovjetskih trgovinskih službenika, kao i u rudniku „Vetka“.
Postali su popularni mečevi između reprezentacija gradova: Kramatorsk – Slavjansk, Artjomovsk – Lugansk, Stalino – Čistjakovo. Zahvaljujući naporima neumornog Grigorija Zaharčenka, šahisti rudarskog naselja Čistjakovo, predvođeni svojim stalnim prvakom Tarasom Nikolskim, odmjerili su snage s ekipom okružnog centra.
Stalino je izvelo svoj najbolji sastav, ali je ipak pretrpjelo poraz. Kako se prisjećao G. Šer, u to vrijeme saobraćajna povezanost između gradova rudarskog kraja bila je slabo razvijena, pa se ponekad moralo putovati teretnim vozovima, uz prethodni dogovor sa mašinovođom.
Od 1927. godine pa sve do početka rata u Donbasu živio je poznati sastavljač šahovskih problema Andrej Vasiljevič Nemcov. Na njegovu inicijativu je 1928. godine u Stalinu osnovano odjeljenje Svesaveznog udruženja ljubitelja šahovskih problema i studija. Kasnije je bio i predsjednik Stalinske oblasti komisije za šahovsku kompoziciju.
Andrej Nemcov
Nemcov i Seleznjev su, naravno, često sarađivali, trudili se da u lokalnoj štampi objavljuju materijale o šahovskoj kompoziciji i da privuku mlade. Često su se objavljivala i originalna djela N. Stadničenka, M. Terehova, L. Serdjukova, R. Truncevskog i A. Belkina. Tu su svoj stvaralački put započeli i I. Jegelski i A. Kako vin, koji su kasnije postali vodeći kompozitori Donbasa, poznati daleko izvan rudarskog kraja.
Ipak, kao i u Harkovu, Seleznjev nije pokazivao neku posebnu aktivnost i nije često obogaćivao šahovske rubrike lokalnih novina svojim novim radovima. Povremeno su njegovi etide bili objavljivani u „Šahovskom listku“. Ali kada je 1940. godine izašla zbirka A. Seleznjeva „100 šahovskih etida“, u predgovoru je autor napisao: „Posvećujem svoj rad šahistima Stalinske oblasti…“
(Nastaviće se)