Moskva 2012
Kako su mi gledaoci pomogli
Naivno sam vjerovao da neće biti neke velike borbe, ne shvatajući da je moj mladi i ambiciozni protivnik sebi postavio novi cilj – da pobijedi tek okrunjenog šampiona. Posebno za naš susret pripremio je pojačanje u varijanti Sicilijanske odbrane koju sam često igrao. Njegova novina se pokazala uspješnom i Korčnoj je iz otvaranja izašao sa značajnom prednošću.
„Kakve to veze ima“, pomislio sam. „Ionako me ne može stići.“
I polako sam počeo da tonem.
Međutim, sasvim neočekivano, u pomoć su mi pritekli gledaoci. Turnir se igrao na Podolu, a publika je bila prilično specifična. Sjećate li se stare pjesme „Živio jednom na Podolu lopov sa gudalom“? Većinu gledalaca činila je lokalna omladina koja, blago rečeno, nije bila naročito vaspitana i koja je navijala za mlađeg Korčnoja. Uostalom, publika gotovo uvijek navija za mlađe.
Kada sam se našao u kritičnoj poziciji, grupa mladića sa posljednjih redova počela je tiho da skandira:
– „Averbah, predaj se! Averbah, predaj se!“
To skandiranje djelovalo je na mene kao zvuk bojne trube. Probudilo je u meni želju za borbom, trgnulo me i natjeralo da saberem svu svoju snagu.
„E, baš vam se neću predati!“, rekao sam sebi.
Stisnuo sam zube i počeo da tražim i najmanju šansu za spas. Postavio sam sebi skroman cilj – da ne izgubim prije vremenske kontrole, da makar odložim partiju i ne pružim zadovoljstvo revnosnim Korčnojevim navijačima.
Korčnoj je, s druge strane, smatrao da je posao već završen i nije očekivao tako očajnički otpor. Ukratko, kada je partija prekinuta, bio sam za pješaka slabiji, ali Korčnoj više nije imao realne šanse za pobjedu. Bez nastavka igre ova teška i iscrpljujuća partija završena je remijem.
***
Zlatna šampionska medalja koju sam dobio bila je jedinstvena – na njoj je bilo ugravirano:
„Ministarstvo zdravlja“!
Razlog je bio taj što se poslije Staljinove smrti Sportski komitet jedno vrijeme nalazio u sastavu tog ministarstva, a njegov predsjednik imao je rang zamjenika ministra zdravlja.
Za prvenstvo u Kijevu vezana je još jedna priča koja, strogo govoreći, nema neposredne veze sa šahom, ali pokazuje koliko ljudska sudbina ponekad zavisi od sasvim slučajnih okolnosti.
Nekoliko kola prije kraja turnira glavni sudija, Mihail Volkoviski, veseljak koji nije zazirao od čašice, u šali, ali i pomalo ozbiljno, rekao mi je:
– „Ako postaneš šampion i prirediš banket, u tvoju čast ću recitovati Barkovljevu poemu Luka Mudiščev.“
Banket je zaista održan, a glavni sudija održao je riječ.
Sama ta činjenica ne bi bila vrijedna pomena da Volkoviski, koji je tokom rata služio u mornaričkoj pješadiji, nije dodao da upravo Barkovu duguje život.
Priča Mihaila Volkoviskog
Jesen 1941. godine. Nijemci pokušavaju da zauzmu opkoljeni Lenjingrad. Naša jedinica držala je položaje kod Nevske Dubravke. Padala je jaka kiša. Rovovi su bili puni vode, svuda blato i kaljuga, a granatiranje nije prestajalo.
Raspoloženje među vojnicima bilo je veoma loše i, da bih ohrabrio saborce, počeo sam naglas da recitujem Barkovljeve stihove koje sam znao napamet.
Sjutradan ujutro čujem:
– „Starješina Volkoviski kod komandanta puka. Odmah!“
Stižem do komandnog mjesta. Silazim u zemunicu i prijavljujem se:
– „Starješina Volkoviski, po vašem naređenju, javio se!“
– „Šta je to, starješina? Širiš svakakve prostačke stihove?“ – strogo me upita komandant.
– „Drug komandante puka, radio sam to da podignem moral vojnicima!“
– „Da podigneš moral? To je dobro! I sve znaš napamet?“
– „Tako je, druže komandante puka!“
– „Onda slušaj. Sada ću narediti da te nahrane, a poslije ćeš sve to da mi prepišeš. Jasno?“
– „Jasno!“
Tako sam počeo da prepisujem stihove. Kada sam završio, poslali su me u drugu jedinicu. Gotovo nedjelju dana prebacivali su me od jednog komandanta do drugog, i kod svakog je ostajala po jedna sveska sa Barkovljevim stihovima.
Kada sam se konačno vratio, od ljudi iz moje jedinice više niko nije bio živ…
* * *
Po povratku u Moskvu odmah sam otišao kod roditelja. Otac je već bio kod kuće. Mnogo je smršao. Poslije operacije nije mu bilo bolje – pojavile su se metastaze.
Jadni otac! Uvijek je bio skeptičan prema mom bavljenju šahom. Nije ga odobravao, smatrajući da me šah odvlači od učenja, a kasnije i od ozbiljnog inženjerskog posla. Tek kada sam ostvario svoj najveći uspjeh, promijenio je mišljenje o šahu. Nažalost, nije mu preostalo još mnogo vremena za život…
Tokom Turnira kandidata u Šafhauzenu održavan je redovni kongres FIDE. Kada se raspravljalo o meču između reprezentacija SSSR-a i SAD-a, koji 1953. godine nije bio odigran, riječ je uzeo argentinski delegat i predložio da se organizuje meč između reprezentacija Argentine i Sovjetskog Saveza. Nakon kratkih pregovora dogovoreno je da se susret održi u martu 1954. godine.
Vrijedi podsjetiti da su Argentinci u to vrijeme imali jednu od najjačih reprezentacija na svijetu. Razlog za to bio je što je na početku Drugog svjetskog rata u Argentini održavana Šahovska olimpijada, tada poznata kao Turnir nacija, pa je više vrhunskih šahista, među kojima su bili Najdorf, Štalberg, Eliskazes, Pilnik i drugi, odlučilo da se ne vraća u ratom zahvaćenu Evropu.
Nije slučajno što je reprezentacija Argentine 1950. godine u Dubrovniku, a zatim i 1952. u Helsinkiju, osvojila drugo mjesto i srebrne medalje na Šahovskoj olimpijadi.
Ubrzo po završetku prvenstva reprezentacija Sovjetskog Saveza otputovala je u Argentinu kako bi odmjerila snage sa domaćim šahistima koje je predvodio Migel Najdorf. Ostvarili smo ubjedljivu pobjedu. Kako je napisao jedan argentinski list:
„Mi imamo samo jednog Najdorfa, a Sovjeti čak osmoricu!“
Na povratku smo proveli sedam dana u Parizu, gdje smo odigrali meč protiv reprezentacije Francuske, koju su predvodili ruski emigranti i veterani Osip Bernštajn i Savjelij Tartakover. I taj susret dobili smo ubjedljivom razlikom.
(Nastaviće se)