Moskva, 1978.
******************
Najmanje četiri faktora određuju stvaralačku prirodu šaha i rađaju ono uzvišeno osjećanje radosti stvaranja.
Prvi razlog je očigledan i sastoji se u tome što šahista sam stvara umjetničke vrijednosti. Stvari koje su izmišljene, stvorene i oblikovane sopstvenim trudom oduvijek su bile i uvijek će ostati nepresušni izvor radosti.
O drugom razlogu govorićemo detaljnije. Riječ je o tome da se prava radost stvaranja rađa tek onda kada je stvoreno djelo usmjereno prema drugima, kada može da pruži zadovoljstvo i donese radost onima koji ga prate i doživljavaju zajedno sa stvaraocem.
„Umjetnik je obdaren samo jednom vrstom stvaralačke snage“, pisao je Aleksej Tolstoj. „Za tok stvaralaštva nužno je potreban i drugi pol – pažljivi posmatrač, onaj koji saosjeća.“
U umjetnosti, kao i u nauci, rađanju novih ideja i slika ne doprinosi suva, bezlična informacija, već lični kontakt, beskrajna raznovrsnost nastalih veza i ljudska toplina.
Šah ima svoju publiku. I, po svemu sudeći, snaga stvaralačkog doživljaja ne zavisi samo neposredno od osjećaja sopstvene uključenosti u stvaralački proces, već i od svijesti da se taj proces odvija pred očima drugih.
Snaga djelovanja umjetnosti zavisi od očekivanja gledalaca. Kao što muzičar za publiku izvlači zvuke očaravajuće melodije, tako šahovski umjetnik svojim umijećem iz materijala kojim vlada izvlači ljepotu šahovske ideje.
Bez publike nema stvaralačke napetosti. Zato na praznoj sceni, ostavljen sam sebi, majstor gubi dio svoje stvaralačke snage; njegova ohlađena duša ostaje zarobljena u bezbrojnim varijantama iz kojih više nema energije da pronađe izlaz.
Koliko malo činimo za šahovsku publiku, za ljubitelje šahovske umjetnosti! Nemamo posebne sale prilagođene igri, šahovske predstave (novinari rado koriste taj izraz, nažalost, često bez pravog osnova). Nemamo ni demonstracione dvorane u kojima bi kvalifikovani stručnjaci objašnjavali publici partije, naglašavajući ljepotu zamisli.
Ne zapisujemo tekstove partija pored demonstracione table za gledaoce koji nisu uspjeli da dođu na početak partije. Ne umijemo da iskoristimo mogućnosti televizije za publiku (tek smo nedavno naučili kako to da radimo za štampu).
Cjelokupna organizacija šahovskih takmičenja rukovođena je sportskim, a ne gledalačkim interesima. U tome je možda jedan od razloga zbog kojih savremeni majstori nemaju osjećaj krivice kada igraju brze remije.
Treći činilac jeste zagonetna ljepota šaha, koja predstavlja moćnu privlačnu silu. Šah posjeduje unutrašnju čar tajne, iako je za jedne to tajna velike umjetnosti, a za druge tek zagonetka kineskog bilijara ili muzičke kutije. Mi ćemo govoriti o ljepoti umjetnosti.
Koliko god to bilo iznenađujuće, ljepotu šahovske ideje umijemo da procijenimo i navikli smo da to činimo u šahovskoj kompoziciji, a ne u praktičnoj igri. Istina, Fransoa Le Lionne, poznati francuski šahovski radnik, sakupio je 200 partija koje su dobile nagrade za ljepotu i predložio da ih rasporedi prema sopstvenoj „skali ljepote“. Međutim, malo ko danas zna za to.
Danas se na svakom turniru nekoliko partija označava kao najljepše uopšte ili, da bi se zadovoljila različita shvatanja ljepote, nagrađuju se za određeni „kvalitet“: „najbolja partija“, „dosljedno izveden napad“ i slično.
Ne predlažemo, naravno, da se svaka partija ocjenjuje prema kriterijumima ljepote i da se njeni autori za to nagrađuju. Ipak, u svakoj partiji postoje dva-tri lijepa trenutka. Mi samo razmišljamo o jednom pitanju: kako zapravo treba razumjeti ljepotu praktične šahovske partije?
To je složeno pitanje. Kriterijumi ljepote u šahovskoj partiji su suviše raznovrsni, promjenljivi, nestabilni i subjektivni. Postoje veoma različiti uzori ljepote.
Da bismo razumjeli i osjetili složeno muzičko djelo, na primjer simfoniju, nije dovoljno samo imati sluh – potrebno je posjedovati i određeni estetski ukus. Naši šahovski ukusi, pa i naš „sluh“ za šah, razlikuju se ništa manje nego ukusi publike u koncertnoj dvorani.
Osim toga, danas nam se dopada jedno, sjutra drugo, a zatim neko dođe i kaže: „Ostavite to, to je već bilo.“
Teškoća je, naravno, u subjektivnom tumačenju ljepote.
Zašto je kraljevski gambit lijep? Nije to jednostavno objasniti. On je obavijen romantikom partija starih majstora, u njemu je velika odgovornost svakog poteza, obilje je „žarišnih tačaka“, mjesta zaoštravanja sukoba; najzad, u njemu ima mnogo lijepih završnih pozicija do kojih se lako dolazi ako protivnik slabo poznaje ovaj debi. Ukratko, u njemu postoje smjelost i rizik.
Možda upravo ispoljavanje smjelosti treba staviti na najviši stepen te zamišljene skale ljepote?
U šahovskoj kompoziciji se, koliko-toliko, uspijeva izboriti sa subjektivnošću ocjenjivanja zadatka ili studije. Osim toga, u savremenom dobu instrument stručne procjene omogućava da se prevaziđe subjektivizam i oblikuje prihvatljivo opšte mišljenje.
Zašto onda ne pokušati, ne razmisliti o uvođenju ocjenjivanja svake partije, za početak, prema trostepenoj skali: banalnost – nula bodova, korektnost – jedan bod, smjelost – dva, tri i više bodova?
Mogu se zamisliti i druge skale. Moglo bi se ocjenjivati „strogost, zaokruženost i snagu logičkih konstrukcija“ sadržanih, kako piše Mihail Botvinik, „u sadržajnoj partiji“; možda i „težnju ka jednostavnosti“ i odsustvo „lažnih spoljašnjih efekata“.
Važno je sačuvati i prenijeti onu ljepotu šaha koja nastaje „u borbi protiv očiglednog, protiv opšteprihvaćenih istina“ (Emanuel Lasker).
O tome je divno rekao Rihard Reti:
„Ono što vas u šahu zadivljuje, posmatrano u svojoj suštini, za sve nas je isto – i za početnika, čiji je ideal kombinacija sa žrtvovanjem, i za poznavaoca, kojeg najviše očarava dubina zamisli: to je trijumf duboke, genijalne ideje nad suvom razboritošću, pobjeda individualnog nad trivijalnim.“
Gdje se nalaze „lažni spoljašnji efekti“, a gdje prava vrijednost, nije tako teško razaznati.
Sposobnost umjetnika je da vidi neobično. Banalnost je praznina neprijateljski raspoložena prema ljepoti. Kako je još tvrdio Frensis Bekon, „ne postoji savršena ljepota koja u sebi ne bi sadržala izvjesnu dozu neobičnosti“.
(Nastaviće se)