Moskva, 1978.
******************
Sociološka nauka je, bez jasnog razloga, praktično zaobišla šah kao faktor kulturnog života, duhovnog razvoja i organizacije slobodnog vremena. Radovi iz tridesetih godina nisu sadržali, niti su mogli sadržati, naučnu analizu i statistički materijal. Ali začuđujuće je što ni danas sociolozi ne primjećuju šah.
Moguće je da postoje teškoće u određivanju položaja šaha u strukturi „kulturnog korišćenja slobodnog vremena“. Ali to ne može biti opravdanje, posebno kada postoje kvalitetna sociološka istraživanja slobodnog vremena, na primjer radovi Borisa Andrejeviča Grušina, Leva Abramoviča Gordona i Eduarda Viktoroviča Klopova.
Zaista, u zanimljivoj knjizi posljednje dvojice autora „Čovjek poslije rada“ (1972) nismo pronašli šah ni u jednoj od tri oblasti u kojima bi se mogao očekivati:
- neprofesionalno stvaranje kulturnih vrijednosti i amaterski rad (zanimanja);
- neprofesionalne igre (domino, loto, karte);
- fizička kultura i sport.
U upitniku priloženom uz knjigu Borisa Andrejeviča Grušina „Slobodno vrijeme“ (1967), šah se našao na 26. mjestu (od 30) elemenata slobodnog vremena, u kategoriji „ostale kolektivne igre (dame, šah, domino)“, između „igranja karata“ i „posjećivanja restorana, pivnica i kafića“.
Ne znamo kako bi šah trebalo razvrstati u strukturi slobodnog vremena, ali smo uvjereni da njegov visok kulturni i stvaralački značaj kao „uzvišene djelatnosti“ mora dobiti svoje mjesto u sociološkim istraživanjima.
Postoje mnogi oblici nekonvencionalnog kulturnog druženja. Možda je šah blizak tim oblicima. A možda je potrebno razlikovati različite vrste šaha: sportski (takmičarski) šah, šah kao igru, šah u gostima, porodični šah i tako dalje. U svakom slučaju, ovdje je potreban rad. U suprotnom ćemo morati da se zadovoljimo sociološkim shvatanjem šaha preuzetim od jednog junaka Vasilija Šukšina:
„I šah nauči, Slavka. Ući ćeš u neko društvo: neko će pričati o flaši, neko o kojekakvim glupostima, a ti samo kažeš – šah: ‘Hoćete li?’ Odmah će drugačije gledati na tebe…“
Sociološka analiza šaha neophodna je prije svega zato što je šah jedna od najmasovnijih i najdemokratskijih pojava duhovnog života.
Iako je današnji rast interesovanja za šah u svijetu uslovljen snažnim pokretačem sportskog interesovanja (naravno, posebnu pažnju treba posvetiti činjenici povećanja nagradnog fonda za meč za svjetsko prvenstvo na 5.000.000 dolara), samo učešće miliona ljudi u šahovskoj igri zaslužuje pažnju sociologa.
Prema podacima Centralnog šahovskog kluba SSSR-a, u našoj zemlji postoji 4 miliona organizovanih, odnosno registrovanih šahista, koji učestvuju na takmičenjima i bave se šahom u kružocima i sekcijama.
Međutim, broj ljudi koji dolaze u dodir sa šahom, čitaju o šahu i sa različitim stepenom aktivnosti raspravljaju o događajima iz šahovskog života vjerovatno je za čitav red veličine veći.
Ova ogromna brojka, čini nam se, objašnjava se izuzetnom demokratičnošću šaha, mehanizmom koji približava „masovnog“, običnog ljubitelja istaknutim ličnostima obasjanim zracima društvenog priznanja i interesovanja, prije svega vrhunskim sportistima.
Taj mehanizam približavanja, svojevrsnog „izjednačavanja“, može izgledati kao iluzija, ali ga je teško osporiti kao mogućnost usavršavanja sebe, razvoja šahovskih sposobnosti ličnosti, a možda i nekih karakternih osobina – zahvaljujući radu, talentu i znanju drugog čovjeka.
Ispoljavanje ovog fenomena, uglavnom nesvjesnog, lako je pratiti analizom pisama upućenih redakcijama novina, Centralnom šahovskom klubu i velemajstorima.
Jedni pišu, takoreći, u potrazi za istinom.
„Molim vas da objasnite, ako griješim“ – to je osnovni motiv ovih pisama.
„Vi ste velemajstor i pišete da poslije 28. L:f7 pobjeda bijelih teško da je moguća. A u drugim novinama, drugi velemajstor tvrdi da je 28. L:f7 odmah odlučivalo ishod borbe. Kome onda vjerovati?“
Ima i ovakvih pisama:
„Molim redakciju da, po uzoru na Čigorina, što je moguće prije objasni kako bijeli treba da pobijede poslije 42. Td7. Srdačan pozdrav.“
Šahista koji igra dopisno direktno se obraća velemajstoru:
„Imam za vas veliku molbu: analizirajte mi završnicu i pošaljite odgovor.“
Neko K. iz Moskve pita:
„U našoj turnirskoj praksi pojavila se sljedeća pozicija. Mogu li bijeli, ako su na potezu, postići remi? Molim vas da oprostite zbog uznemiravanja. Uz poštovanje.“
Drugi – razmišljaju.
Drug L. šalje velemajstoru grafikone tri partije meča Spaski – Fišer, gdje su na horizontalnoj osi prikazani potezi, a na vertikalnoj potencijal pozicije.
„Metod je, naravno, još sirov i zahtijeva poboljšanja, možda će vas zainteresovati, velemajstore?“
Treći savjetuju sa temperamentom pravog navijača:
„Vi čak ne smijete ni pomisliti na remi. Morate savršeno shvatiti da u posljednjim partijama Botvinik više nije Botvinik…“
Ovo pismo je, razumljivo, iz 1951. godine…
Takvih pisama ima mnogo u arhivi svakog velemajstora.
Evo živog, stvaralačkog, masovnog interesovanja za šah, a istovremeno i izraza njegovog demokratskog duha kao sredstva intelektualnog i emocionalnog povezivanja ljudi.
Očigledno je da ovo interesovanje ima duboke društvene i psihološke izvore.
Sposobnost da služi duhovnom usavršavanju ličnosti određuje visoku društvenu namjenu šaha i njegovu vaspitnu funkciju.
Disciplinovanost i samostalnost mišljenja, kao i osjećaj odgovornosti – to je, vjerovatno, ono najvažnije što šah daje svima koji mu ozbiljno pristupaju.
U pravu je Bent Larsen, koji kod šahiste ističe srećan spoj čitavog niza izuzetnih osobina:
„volja za pobjedom, samokontrola, osjećaj za logiku, osjećaj za psihologiju, dobro raspoloženje duha, mašta, sposobnost dugotrajnog računanja, umijeće koncentracije“.
Izvanredno je rekao i Emanuel Lasker:
„Ko želi da u sebi vaspita sposobnost samostalnog mišljenja u šahu, mora izbjegavati sve ono što je u njemu mrtvo: izmišljene teorije koje se oslanjaju na veoma mali broj primjera i ogromnu količinu pretpostavki; naviku igranja sa slabijim protivnicima; naviku izbjegavanja opasnosti; naviku da se bez kritike prihvataju i bez razmišljanja ponavljaju varijante i pravila koja su primijenili drugi; samodovoljnu sujetu; nespremnost da se prizna sopstvena greška.“
Zar se ove riječi ne mogu odnositi na cjelokupnu duhovnu djelatnost čovjeka?
(Nastaviće se)