Moskva 2012
Heroj mog djetinjstva
Godine 1928. u našoj kući pojavio se detektorski radio-prijemnik, koji se tada smatrao pravim tehničkim čudom. Otac ga je dobio na lutriji društva „Avtodor“.
Mala, spolja lakirana kutija činila mi se kao čarobna škrinjica. I kako ne bi! Pažljivo pomjeraš tanku iglicu po kristalu. U slušalici prislonjenoj uz uho nešto pucketucka, nešto pišti, a onda se odjednom začuje ljudski glas:
– Pažnja! Govori Moskva, radio-stanica Narodnog komesarijata pošta i telegrafa!
Sjedio sam kraj prijemnika satima, slušajući sve što se emitovalo.
Istog ljeta radio je prenio senzacionalnu vijest: dirižabl „Italia“, kojim je komandovao Umberto Nobile, leti ka Sjevernom polu. Dvadeset četvrtog maja stigao je do pola i krenuo nazad. Tokom noći dirižabl je zahvatila oluja. Ujutro je primljena posljednja radiograma. Zatim je veza prekinuta…
Tek dvije sedmice kasnije stigla je vijest da je radio-amater Šmidt iz sjevernog sela Voznesenje-Vohma primio nerazumljive signale na stranom jeziku. Ustanovljeno je da ekspedicija Umberta Nobilea šalje pozive u pomoć. Dirižabl je doživio nesreću, a članovi ekspedicije izbačeni su na led.
U pomoć su krenuli brodovi, poletjeli su avioni. Jednog dana čuo sam na radiju da je u potragu za Nobileom poletio Norvežanin Roald Amundsen. Te večeri otac mi je pričao o njemu i njegovim putovanjima. Slušao sam ga opčinjen, kao što se sluša bajka. Ma kakva bajka! Priča o Amundsenu bila je mnogo zanimljivija.
Prvi, uvijek prvi! Amundsen je prvi kročio na Južni pol. Ono što niko nije mogao, njemu je uspjelo! Tamo gdje su drugi odustajali, Amundsen je išao naprijed i pobjeđivao. Naravno, bio je među prvima koji su pohrlili da pomognu Nobileu.
Ko od nas u djetinjstvu nije imao svoje omiljene heroje – vojskovođe, naučnike ili istraživače? Moj omiljeni junak bio je Roald Amundsen.
Bio sam uvjeren da će Amundsen spasiti Nobilea. Ali, kao što je poznato, dogodilo se drugačije. Hidroavion u kojem se nalazio Amundsen poletio je iz norveškog grada Tromsea prema Špicbergenu. Uzletio je, pretvorio se u tačku na horizontu… i nestao.
Zauvijek.
To je bila prva smrt sa kojom sam se tih godina suočio.
Smrt mog heroja.
Dugo nisam mogao da zaboravim Amundsena. Gutao sam sve što je o njemu bilo napisano i na mnogo načina pokušavao da se ugledam na njega. Slijedeći njegov primjer, trudio sam se da očvrsnem, a kao i on, predano sam se bavio sportom. Nisam težio tome da postanem polarni istraživač. Imao sam drugačije sklonosti i druga interesovanja. Ali Norvežanin mi je uvijek bio uzor odlučnosti i istrajnosti, kompas koji je nepogrešivo pokazivao put naprijed.
Što se tiče Nobilea, švedski pilot Lundborg uspio je da sleti na mjesto gdje se srušio dirižabl i prvi evakuiše vođu ekspedicije. Kasnije se još jednom vratio, ali se prilikom slijetanja njegov avion prevrnuo, pa je i sam morao da ostane na ledenoj santi.
Dvije sedmice kasnije njega je spasao sunarodnik, pilot Šiberg, ali više od toga nije mogao da učini, jer je letio malim avionom. Pokazalo se da je evakuacija ljudi sa ledene sante pomoću aviona izuzetno teška.
U pomoć ekspediciji Sovjetski Savez je poslao ledolomac „Krasin“. Poslije teškog i zahtjevnog putovanja, „Krasin“ se probio do mjesta gdje su se nalazili Nobileovi saputnici i evakuisao ih sa ledene sante.
Kada se ledolomac približio, radio-telegrafista ekspedicije poslao je svoju posljednju poruku:
„Završavam slanje. Spaseni smo.“
U prvom razredu
Kao što sam već rekao, majka me je poslala u školu godinu dana ranije nego što je tada bilo uobičajeno. To je bila iznuđena odluka: život u prijestonici osjetno se pogoršao. Pojavili su se problemi sa snabdijevanjem hranom, uveden je sistem bonova. Očeva plata više nije bila dovoljna za četvoročlanu porodicu (sredinom 1927. godine dobio sam sestru), pa je i majka morala da se zaposli.
Otac je u to vrijeme često bio na službenim putovanjima, pa je majka zaključila da je bolje da idem u školu nego da besciljno provodim vrijeme u dvorištu. U najbližu školu, u susjednoj Starokonjušenoj ulici, nisu htjeli da me prime – odjeljenja su već bila prepuna, sa po četrdeset ili četrdeset pet učenika.
Po tome što sam nastavu počeo tek u novembru može se zaključiti da je bilo raznih poteškoća oko mog upisa. Na kraju su me primili u školu koja je bila prilično udaljena od naše kuće, u Poluektovom prolazu, između Ostoženke i Prečistenke.
Prvih nekoliko mjeseci školovanja za mene su bili pravo mučenje. Škola je radila u tri smjene. Prva smjena, u kojoj su učili prvaci, počinjala je u pola devet ujutro, a do škole je trebalo pješačiti četrdeset do četrdeset pet minuta.
Sjećam se kako me je majka budila, oblačila i hranila, dok sam ja i dalje bunovno drijemao. Tek kada bi se vrata za mnom zatvorila, potpuno bih se razbudio i krenuo prema školi.
Napolju je još bio mrak, a prije svega veoma hladno. U školu sam, po pravilu, stizao tek na početak drugog časa. Kad bi me ugledale, školske poslužiteljke bi uzdisale:
– Jao, jadničak, tako mali, a već ide u školu! Kako ga samo roditelji ne žale?
Tada bi mi i samom bilo veoma žao sebe.
Danas sam visok metar i devedeset centimetara, ali tada sam, u prvom razredu, zaista bio najmanji u odjeljenju. Osim toga, došao sam u razred tek kada su se ostali prvaci već upoznali i sprijateljili, pa sam za njih bio potpuni stranac.
Bio sam i veoma stidljivo dijete, pa mi je druženje sa nepoznatom djecom, naročito sa djevojčicama, teško padalo.
Ukratko, tokom prvih mjeseci nastave osjećao sam se veoma neprijatno…
A onda se, kao čarobnim štapićem, sve promijenilo i odjednom sam porastao u očima cijelog razreda.
A dogodilo se sljedeće. Obično nam je na posljednjem, četvrtom času učiteljica nešto čitala. Bile su to bajke i razne zanimljive priče.
Zaboravio sam da pomenem da sam naučio da čitam veoma rano, još sa nekih pet godina, pa mi je majka pretplatila dječji časopis „Iskorka“, koji je tada izlazio u Lenjingradu. U tom časopisu objavljena je priča o porodici koja je živjela na krajnjem sjeveru i o teškoćama sa kojima se svakodnevno suočavala.
Jednog dana učiteljica je započela razgovor o Dalekom sjeveru. Glasno, tako da me je cijeli razred čuo, nadovezao sam se na jednu njenu misao.
– Otkud ti to znaš? – upitala me je.
I nekako mi je samo izletjelo:
– Pa… ja sam bio tamo!
Istog trenutka sam se pokajao zbog izgovorenog, ali, kako kažu, izgovorena riječ ne može se vratiti. Bilo je kasno da priznam da sam slagao, a učiteljica me je odmah pozvala da sjednem za njen sto. Nije mi preostalo ništa drugo nego da savjesno, do najsitnijih pojedinosti, prepričam priču koju sam pročitao u „Iskorki“.
Narednih nekoliko dana bili su moj mali trijumf. Na svakom posljednjem času sjedio sam na učiteljičinom mjestu, a pošto je priča u „Iskorki“ izlazila u nastavcima i prostirala se kroz nekoliko brojeva časopisa, tih dana bio sam u središtu pažnje.
Dječaci su mi zavidjeli, a djevojčice su mi se divile.
Ali krajem sedmice bio sam svrgnut sa pijedestala koji sam nezasluženo zauzeo.
Održan je roditeljski sastanak. Kada je majka došla, učiteljica je počela da me hvali, rekavši kako sam veoma zanimljivo pričao o našem boravku na krajnjem sjeveru.
– Izvinite – odgovorila je majka – ali mi tamo nikada nismo bili!
Kada se vratila kući, majka me je ozbiljno izgrdila i postidjela zbog laži.
Međutim, to je bila tek polovina nevolje. Gore je bilo to što je sastanku prisustvovao jedan dječak iz našeg razreda, koji je čuo razgovor između majke i učiteljice.
Sljedećeg jutra, ne sluteći ništa, došao sam u školu. Čim sam ušao u učionicu, djeca su dotrčala do mene. Uhvatili su se za ruke, napravili krug oko mene i počeli da se vrte, pjevajući:
– Lažov, lažov, lažov!
Tako sam bio kažnjen zbog svoje izmišljotine.
(Nastaviće se)