„Knez Miškin šahovskog carstva“
O životu i stvaralaštvu majstora Seleznjeva
VLADIMIR NEJŠTADT, VLADIMIR PAK
Donjeck 2007
Život u Tribergu
Dakle, neke ruske šahiste njemačke vlasti su pustile, dok su ostale internirale do kraja rata u mali banjski gradić Triberg, smješten u oblasti Švarcvalda. Bilo ih je sedmorica — Bogoljubov, Levenfish ,Vajnštajn, Maljutin, Rabinovič, Romanovsky, Seleznjev i Fljamberg.
Rusima je u Tribergu bilo dozvoljeno da žive o svom trošku. U početku su bili smješteni u jednom hotelu, a zatim su se postepeno razišli po privatnim stanovima, što se pokazalo mnogo jeftinijim (jer im nije ostalo baš mnogo sredstava). Živjeli su složno, često se sastajali i mnogo trenirali.
Na inicijativu lokalnog gradskog šahovskog kluba organizovan je niz turnira koji su ušli u istoriju kao „turniri ratnih zarobljenika“. Ukupno je održano osam takvih turnira. Na pet od njih prvo mjesto osvojio je Bogoljubov, a na još dva zauzeo drugo mjesto.
U Tribergu su se Bogoljubov i Seleznjev posebno sprijateljili. Gotovo vršnjaci (Seleznjev je rođen 1888, a Bogoljubov 1889. godine), često su razgovarali i zajedno provodili vrijeme u uslovima internacije: išli su u planine, zarađivali dodatno držeći časove i zaljubljivali se u njemačke djevojke.
I ostali ruski šahisti su se, takoreći, podijelili u grupe „po interesovanjima“. Neko se okrenuo religiji, neko se navikao na bavarsko pivo i nešto žešće, nekoga su privlačile karte i druge igre na sreću.
A šta je drugo i moglo da se radi u malom banjskom gradiću sa minimalnim brojem gostiju u ratnim uslovima? Četiri godine života bez mogućnosti odlaska, uz obavezno redovno javljanje vojnoj komandi, u uslovima nemaštine i poniženja…
Donekle su pomagali Međunarodni crveni krst i pojedine dobrotvorne organizacije. Materijalnu pomoć pružali su i rođaci interniraca — opet preko Crvenog krsta i preko neutralnih zemalja. Sami šahisti su u tuđini imali skromne prihode: obavljali su fizičke poslove kod vlasnika kuća u kojima su odsjedali, povremeno podučavali djecu, radili na manje odgovornim poslovima u opštini, pošti i komunalnim službama — tamo gdje su postojala upražnjena mjesta zbog mobilizacije lokalnih muškaraca u vojsku.
U avgustu 1917. godine Efim Bogoljubov i Seleznjev odigrali su meč od osam partija. Trajao je gotovo mjesec dana. Igrali su polako, uz prekidanje partija. Na kraju je Bogoljubov dobio tri partije, dvije izgubio, a još dvije završene su remijem.
Tek u septembru 1918. godine, kada je Njemačka priznala poraz u ratu, ruski internirci proglašeni su slobodnim. Dio njih odmah je napustio Triberg i otišao na razne strane: neko kući u Rusiju, neko u druge zemlje.
Bogoljubov i Seleznjev ostali su u Tribergu. Do tada se Efim Bogoljubov zaljubio u Fridu Kaltenbah, kćerku lokalnog učitelja, i odlučio da s njom poveže svoju sudbinu. Po njegovim riječima, „pao je u vječno zarobljeništvo“ iz kojeg više nije mogao da se izbavi. Bogoljubov je i dalje živio kao podstanar u kući porodice Kaltenbah, a 1920. godine on i Frida su se vjenčali u crkvi, a zatim i zvanično sklopili brak. Dobile su dvije kćerke, koje su nazvali Sonja i Tamara.
Godine 1953. Triberg je posjetio svjetski prvak Mihail Botvinik. Udovica Bogoljubova (Efim Dmitrijevič preminuo je u svojoj kući 18. juna 1952. godine) detaljno je pričala o svom pokojnom mužu i o Seleznjevu. Tada su se u kući još čuvali velika Bogoljubovljeva šahovska biblioteka (kasnije je prodata), njegove bilješke, lične stvari i memorijalne nagrade.
Bogoljubov je postao profesionalni šahista. Osim igranja šaha, nije znao ništa drugo da radi. Nagrade sa turnira bile su njegov jedini izvor egzistencije i materijalne pomoći.
Seleznjev je takođe odlučio da ostane u Tribergu. Iz novina je znao kakvi se događaji odvijaju u domovini, ko je tamo došao na vlast, pa je bio zbunjen. A onda su stigle i vijesti iz Moskve: boljševici su eksproprisali roditeljsku kuću, konfiskovali svu imovinu i uhapsili njegovog oca. Mnogi poznanici bili su represirani: protjerani iz Moskve, strijeljani ili zatvoreni.
Ipak, zapadne novine ponekad su objavljivale i razne izmišljotine o navodnom „strašnom boljševičkom teroru“: hiljade vješala na ulicama Moskve i Petrograda, leševe strijeljanih, mučenja u ČEKA-i i opštu pljačku.
Naravno, Seleznjev se plašio da se vrati kući, a osim toga veoma se vezao za Bogoljubova i porodicu Kaltenbah. Zato je Aleksej odlučio da sa odlaskom još sačeka.
Dobivši slobodu, bivši internirci iz Rusije mogli su nesmetano da putuju po Njemačkoj. U isto vrijeme u Rusiji je punom snagom bjesnio građanski rat, a otuda su stizale kontradiktorne glasine: navodno će boljševički režim svakog časa pasti; vojsku bijelog pokreta pomažu trupe Antante; revolucionarni događaji zahvataju i susjedne zemlje; proletarijat raznih država podržava boljševike.
I sama Evropa još je bila u poslijeratnom šoku. Mnoga industrijska preduzeća nisu radila, mali preduzetnici bili su upropašteni. Nezaposlenost i inflacija zahvatile su brojne zemlje.
Šahovski život tokom svjetskog rata gotovo je zamro. Istina, 1916. godine organizovan je meč između Emanuela Laskera i Siegberta Tarrascha. Od šest partija svjetski prvak dobio je pet, dok je jedna završena remijem.
Emanuel Lasker živio je u oskudici. Inflacija izazvana ratom progutala je svu njegovu ušteđevinu (a nekada su postojale i četiri hiljade rubalja za pobjedu na međunarodnom turniru u Petrogradu 1914. godine, kao i nagrade za pobjede u mečevima za svjetsko prvenstvo od 1907. do 1910). Kupovna moć njemačke marke naglo je padala. Već je i hiljadu maraka vrijedjelo manje od prijeratnog pfeniga. Pisac Erich Maria Remarque slikovito je opisao to vrijeme u svom romanu Crni obelisk. Cijene u Njemačkoj mijenjale su se praktično svakodnevno, a ponekad i dva puta dnevno.
Veliki šahista živio je gotovo gladan, bavio se filozofijom i radio na knjizi. Svjetski rat ostavio je dubok trag u razmišljanju Emanuela Laskera. Shvatio je da zakoni borbe koje je sam ustanovio ne mogu djelovati izvan društvenih uslova, i to ga je nakratko udaljilo od filozofskih pitanja. Zajedno sa starijim bratom Bertoldom počeo je da piše odavno zamišljenu dramu u stihovima, koja je kasnije postavljena u jednom berlinskom pozorištu.
(Nastaviće se)