Poslanici mira
NA KRAJ SVIJETA (nastavak)
– Evo nas u Rio de Žaneiru. Ostvarili smo Ostapov san – prvi je prekinuo tišinu Vladimir Toluš. – Kako ono bijaše napisano u „Zlatnom teletu“, Isaak Jefremoviču?
Naš kolega sa mnogih putovanja i turnirskih borbi, velemajstor Isaak Boleslavski, koji je završio filološki fakultet, veliki je poznavalac književnosti. Djela ruskih i sovjetskih pisaca nije samo učio na univerzitetu, nego ih je kasnije više puta ponovo čitao; neka mjesta zna napamet bez greške. Među šahistima se ustalio običaj da se za sve književne informacije obraćaju Boleslavskom. Tako i sada, dok smo čekali da konačno otvore vrata aviona, pripremili smo se da slušamo priču o tome kako je Ostap Bender doživljavao Rio de Žaneiro.
– Ostap je sanjao da ode u Rio de Žaneiro – rekao je Boleslavski. – Govorio je da tamo živi milion i po ljudi, i da svi nose bijele pantalone.
– I u pravu je, Isaak! Pogledaj! – povikao je njegov prijatelj, velemajstor David Bronštajn. – Stvarno su svi u bijelim pantalonama!
I Bronštajn je prstom pokazao kroz prozor aviona na gomilu putnika koji su stajali kod izlaza na aerodromsku pistu.
„Evo nas u Rio de Žaneiru“. Velemajstor Paul Keres šeta po aerodromu nakon dugog leta.
– A kako je samo želio da dođe ovamo – razmišljao je Vladimir Toluš. – Mi smo stigli, a njemu nije uspjelo.
– Sam je kriv – dobacio je Isaak Boleslavski. – Nije trebalo da šarlataniše, da drži simultanke po Vasjukima. Da se Ostap ozbiljno bavio šahom, možda bi i on došao s nama – zaključio je uz opšti smijeh.
U djetinjstvu su nam ponekad govorili da poslije smijeha najčešće dolaze suze. I zaista, naša radost se ubrzo pretvorila u suze. U trenutku opšte bezbrižne smijehote vrata aviona su se konačno otvorila i u kabinu je ušao službenik aerodroma, opet u bijelim pantalonama. Naredio nam je da sjednemo u sjedišta i počeo da nas prska nekom smrdljivom tečnošću iz aparata koji je podsjećao na onaj kojim se prska voće protiv gusjenica.
Da bi „operacija“ bila uspješnija, prethodno je čvrsto zatvorio vrata kabine i držao ih zatvorenim oko pet minuta. Iako ni on sam nije uživao u toj neprijatnoj dužnosti, očigledno je bio naviknut na takav postupak. Nama, međutim, to nije bilo nimalo prijatno i putnici su se uskoro pobunili.
– Šta je ovo? Šta radite?! – čuli su se ljuti povici sa svih strana na različitim jezicima.
Ali Brazilac je na to bio naviknut i mirno je završio „egzekuciju“.
– Dezinfekcija – promrmljao je i nakon nekoliko minuta otvorio vrata i pustio nas na svjež vazduh.
Ipak, ni taj vazduh nije bio naročito svjež. Stigli smo u tropske krajeve usred ljetnjeg podneva. Nije se imalo šta disati. Morali smo se skloniti u restoran pod rashladni ventilator i tamo provesti gotovo cijelo vrijeme zadržavanja.
Malo smo se navikli na vrućinu, pa smo ipak odlučili da prošetamo kroz šarenu masu turista, koji su stigli u jeku ljetnje turističke sezone.
Nismo se još ni pošteno razgibali nakon neprekidnog dvanaestočasovnog leta preko okeana, a već smo ponovo bili u vazduhu. Još jedno kratko zadržavanje u brazilskom gradu São Paulo i približavali smo se novoj zemlji američkog kontinenta – Urugvaj. Uobičajeni manevar pred slijetanje našeg aviona, i za minut smo se već kotrljali prema aerodromskoj zgradi glavnog grada – Montevideo.
Već smo se navikli da nas na putu niko ne dočekuje, pa smo i ovdje, sišavši niz stepenice aviona, slobodno krenuli prema izlazu, razmjenjujući utiske i ne obraćajući pažnju na gomilu ljudi koja, kao i obično na svim aerodromima, stoji na otvorenom platou na krovu zgrade.
I odjednom, odozgo se začu snažan žamor: „Viva Petrosjan! Živio Petrosjan!“ Šta je to? Šta se dešava? Pogledali smo gore. Na platformi desetine muškaraca i žena mahali su rukama, zastavicama i cvijećem, pozdravljajući nas povicima. Međutim, svi pozdravi bili su upućeni samo jednom čovjeku – najmlađem članu naše ekipe, Tigranu Petrosjanu.
Ubrzo je sve postalo jasno. Jermeni, koji su nekada bili prisiljeni da bježe iz carske Rusije, saznali su da se u sovjetskoj šahovskoj ekipi koja putuje u Argentinu nalazi Jermen, i požurili su na aerodrom da izraze svoja osjećanja prema predstavniku svog naroda.
U Montevideu smo proveli pola sata, i to vrijeme nije bilo dovoljno da Tigran Petrosian odgovori na sva pitanja o Erevanu, životu i kulturi jermenskog naroda u Sovjetskom Savezu. Tamo, na aerodromu, dobili smo i poziv da posjetimo Urugvaj na povratku, što smo kasnije i ostvarili.
Još četrdeset minuta leta – i mi smo na cilju našeg putovanja. Posljednji put se zemlja ispod nas naglo nakrivila, a u susret nam je velikom brzinom pojurila zelena konstrukcija aerodroma sa isprepletanim betonskim trakama – pistama. Avion je napravio manevar za slijetanje i ubrzo dotakao tlo Argentina. Još kroz prozore smo vidjeli masu ljudi koji nas dočekuju i transparente na platnu na španskom i ruskom jeziku: „Pozdrav sovjetskim šahistima!“
Dalje je bilo nešto neopisivo. Umorni, ali radosni, izašli smo iz aviona i odmah se našli u zagrljaju onih koji su nas dočekali. Hiljade ljudi nas je pozdravljalo povicima, pružalo ruke da se rukuju, tražilo autograme na knjigama, papirićima, novčanicama, pa čak i na maramama i šalom. Policija je držala masu pod kontrolom, iz koje su se naizmjenično čule zdravice u čast sovjetskih velemajstora: „Viva Keres!“, „Viva Bronštajn!“ itd. Visoki policajci, držeći se za ruke i praveći koridor kroz masu, jedva su nas sproveli do automobila.
Ali ni u automobilima nismo bili pošteđeni burnog izražavanja emocija – Argentinci su trčali za nama i nešto radosno dovikivali. Kada je neko nepažljivo izvukao ruku kroz prozor, to je umalo završilo loše: za nju se uhvatilo nekoliko snažnih ruku i nijesu je puštali, uprkos tome što se automobil kretao. Srećom, sve se završilo bez problema i ubrzo smo već jurili ka gradu pored bujnih cvjetnih gredica, razgranatih palmi i neobičnih kaktusa.
Naše putovanje je završeno! Nalazili smo se na kraju svijeta.
Sklonili smo u automobil i tople kapute i mantile – ovdje nam ni jedno ni drugo nije bilo potrebno. Vozač je na trenutak stao usput i izašli smo na put. Vladala je nepodnošljiva vrućina, gušili smo se u neobičnim uslovima argentinskog ljeta, a naša vunena odijela djelovala su strašno teška. Sanjali smo samo jedno: hladnoću, da što prije pobjegnemo iz te iscrpljujuće, užasne vrućine, da se sakrijemo na neko hladno mjesto. Ali nije bilo gdje da se sakrijemo.
(Nastaviće se)