Juriš na šahovske visine
JOŠ JEDNO SVJEDOČANSTVO SNAGE
Dakle, drugi međuzonski turnir 1952. godine završen je trijumfom sovjetskih šahista, koji su zauzeli svih prvih pet mjesta. Sada, uzimajući u obzir rezultate prethodnog kandidatskog turnira, pravo učešća u novom meč-turniru kandidata za svjetsko prvenstvo dobilo je devet predstavnika Sovjetskog Saveza i samo jedan velemajstor iz druge zemlje – Najdorf. Takvo takmičenje ne bi imalo međunarodni karakter, pa je kongres FIDE morao hitno da dozvoli učešće i Gligoriču, Szabu i Stahlbergu, koji su zajedno sa Averbahom na međuzonskom turniru u Stockholmu podijelili od petog do osmog mjesta. Pored toga, na osnovu ranijih zasluga u kandidatski turnir ušli su i Euve i Reševski.
Sada su bili okupljeni svi kandidati za svjetskog prvaka, niko nije bio oštećen. Međutim, ovakav princip učešća doveo je do prekomjernog proširenja meč-turnira – sada je svaki učesnik morao da odigra dvadeset osam partija, što je bio broj kakav nije viđen u turnirima našeg vijeka. Ali drugog rješenja nije bilo, pa je FIDE morala da pristane na takozvani „maratonski“ turnir.
Ljeti 1953. godine devet sovjetskih učesnika takmičenja odletjelo je u Švajcarsku.
Slučajnom podudarnosti, zajedno sa sekundantima letjelo nas je tačno osamnaestoro, koliko je tada prevozio putnički avion „Il-12“.
– „Evo kakav je naš avion – pravi šahovski“, primijetio je povodom toga jedan od pilota. – „Mogao bih bilo koji avion da izazovem na meč.“
– „Zašto avion?“ – umiješao se drugi. – „Mi bismo pobijedili i bilo koju zemlju. Doletimo, odmah izazov: želite li partiju? Tako bismo cijeli svijet pobijedili.“
– „A šta, hajde da probamo. Kapetana ekipe ćemo vam dati svog“, našalio se navigator. – „Iako ima samo treću kategoriju u šahu, red zna da uvede.“
I pokazao je na krupnog, preplanulog čovjeka sa oznakama kapetana vazdušne flote. Taj iskusni pilot, kako su nam rekli, već je preletio preko dva miliona kilometara.
– „Vrijeme je da imate i sopstveni avion“, uzvratio je komandant vazdušnog broda u šali. „Ofarbali biste ga u crno-bijele kvadrate. Na desetine kilometara bi se vidjelo da lete sovjetski šahisti.“
– „Za takav avion treba posada sastavljena od šahovskih majstora“, nisu ostali dužni šahisti. – „A gdje da je nađeš?“
Još malo smo se šalili, pa smo ušli u avion i nakon nekoliko sati bili u Beču. Nakon što smo tamo proveli jedan dan, već smo se spremali da vozom krenemo u švajcarski grad Šafhauzen, u čijem predgrađu – Nojhauzenu – su trebala da se odigraju prva četiri kola meč-turnira, kada je telefonom pozvao vođa naše delegacije, zamjenik predsjednika Saveznog komiteta za fizičku kulturu i sport, Postnikov, koji je nekoliko dana ranije otišao u Šafhauzen na kongres FIDE.
– „Sačekajte nekoliko dana u Beču“, dao nam je naredbu. – „Tamo nema gdje da se smjestite, nema hotela. Preduzimaju se hitne mjere.“
Zaista, jedini veći hotel u švajcarskom selu Nojhauzen – „Belvju“ – tokom rata su greškom bombardovali američki avioni. Gostoljubivi Švajcarci izašli su nam u susret i hitno popravili gornji sprat hotela. Tako smo prve dvije sedmice u Švajcarskoj živjeli, preskačući građevinske skele pri ulasku i izlasku iz hotela. Međutim, unutra je bilo udobno.
Zadržavši se u Beču, obišli smo znamenitosti grada i pogledali najnovije filmove. Tokom našeg boravka u Beču otvorio se i stereoskopski bioskop, u kojem se na ekran moralo gledati kroz posebne naočare. Odlučili smo da posjetimo taj bioskop. Film se zvao „Kabinet profesora Bondija“. Nikada u životu nisam gledao tako jeziv i odvratan film. Dva sata su nam prikazivani, uz potpunu iluziju trodimenzionalnosti, takvi užasi i tako odvratni detalji da su mnogi mogli da zaspu te noći samo ako bi u sobi ostavili upaljeno električno svjetlo.
Nakon dva dana krenuli smo brzim vozom za Švajcarsku i za nekoliko sati stigli u Cirih, gdje smo odmah presjeli na voz za Šafhauzen. Na ciriškoj željezničkoj stanici dočekao nas je dopisnik nekih švajcarskih novina i zamolio da se fotografišemo. U novinama sljedećeg dana vidjeli smo našu fotografiju, a ispod nje je pisalo: „U četvrtak su brzim vozom iz Beča u Cirih prošli devet ruskih šahovskih majstora. Gosti sa istoka govore samo na svom maternjem jeziku, a jedino što se od njih može čuti jeste njemačko ‘auf Wiedersehen’.”
Dopisnik je sa svojim brzopletim zaključkom pogriješio. Švajcarci su se odmah uvjerili da gotovo svi članovi naše devetorke govore jedan ili dva strana jezika, a neki i više njih.
– „Istina, postoji jedna iznimka kod nas“, rekao je neko od nas, smijući se toj apsurdnoj izmišljotini novinara. – „To je Petrosjan. Ali, strogo govoreći, i on dobro zna tri jezika: ruski, jermenski i gruzijski.“
I kasnije, tokom turnira, imali smo priliku da se nekoliko puta uvjerimo da dopisnici pojedinih listova, u potrazi za senzacijom, pribjegavaju neobičnim i originalnim metodama. Tokom jednog od kola bili smo prilično iznenađeni kada smo primijetili čovjeka kako puže po podu između stolova učesnika. Tek nekoliko dana kasnije, kada smo otvorili ilustrovani švajcarski nedjeljnik, shvatili smo zašto je puzao. U časopisu su bile objavljene ogromne fotografije nogu koje se nalaze između nogu stolova i stolica u najrazličitijim pozama.
Bila je fotografija mirno postavljenih nogu. Ispod nje je pisalo: „Noge Gellera“. Fotografija dugih nogu koje se jedva smještaju ispod šahovskog stola: „Noge Evea“. Na kraju su bile prikazane stopala broja 45, grčevito obavijena oko nogu stolice. Ispod njih je pisalo: „Noge plivača Averbaha“. Čitava ta serija neobičnih fotografija bila je objavljena pod intrigantnim naslovom: „Našeg dopisnika je zanimalo pitanje: šta rade noge dok radi glava?“
Kada smo putovali u Švajcarsku, znali smo da će na turniru igrati četrnaest ljudi, jer je Reševski odustao od učešća. Međutim, u posljednjem trenutku stigla je vijest da Reševski dolazi u Švajcarsku. Ispostavilo se da je američki velemajstor već dugo vodio pregovore, kao i uvijek pokušavajući da za svoje učešće dobije što više novca.
(Nastaviće se)