Juriš na šahovske visine
SVJETSKI PRVAK — GRAĐANIN SOVJETSKOG SAVEZA (nastavak)
Kada su razmatrana finansijska pitanja, riječ je uzeo Ajne, koji je zastupao interese Reševskog.
— Reševski traži da mu se plate troškovi puta njegove supruge u Hag i Moskvu — saopštio je bivši svjetski šampion.
— Zašto da ne — odgovorili smo. — I ostali učesnici dolaze u Hag i Moskvu sa suprugama, pa organizacioni odbor snosi troškove njihovog putovanja.
— Da, ali supruga Reševskog ne može da doputuje u Evropu: uskoro treba da se porodi — rekao je Eve.
— Ako ne može da dođe, zašto bi joj se onda plaćali troškovi? — upitao je neko od nas.
— Ali ona ima pravo da dođe — nastavio je Eve sa ne baš uvjerljivim argumentima. — Zato Reševski želi da za to dobije novčanu naknadu.
— Ništa ne razumijem — rekao sam. — Supruga Reševskog ne može da dođe, a mi bi trebalo da platimo troškove njenog nepostojećeg putovanja samo zato što ona ima pravo da dođe.
— Holandska federacija je već pristala da Reševskom plati polovinu troškova dolaska njegove supruge — obavijestio nas je predstavnik Holandije.
— Ali u našoj zemlji postoje zakoni: ako neko ne ide na službeni put, ne može dobiti putne troškove — protivili smo se.
Na kraju je ipak postignut dogovor: sve troškove tog „zamišljenog“ putovanja supruge Reševskog snosiće Holanđani, dok će sovjetska šahovska organizacija preuzeti troškove dolaska i boravka Eveove ćerke u Moskvi.
Kako sam kasnije saznao, zahtjev Reševskog bio je posljedica njegovog teškog materijalnog položaja — američki šampion je iskoristio pogodnu priliku da donekle popravi skroman porodični budžet. Holanđani su se kasnije šalili da su se jedva finansijski obračunali s Reševskim, jer je tražio da mu plate čak i račune iz restorana na brodu iz Njujorka, u kojem je, navodno, trebalo da se hrani njegova supruga.
Nekoliko dana kasnije, kada su se svi učesnici već okupili, u mojoj hotelskoj sobi u Hagu zazvonio je telefon. Zamolili su me da, ako je moguće, svratim do tek pristiglog Reševskog.
Dočekao me je nizak čovjek, gotovo bez kose, a iza četvrtastih naočara gledale su ozbiljne, rijetko nasmijane oči. Već sam vidio Reševskog tokom pripremnog turnira u Moskvi 1939. godine. Od tada se američki velemajstor nije mnogo promijenio, osim možda po još izraženijem držanju punom važnosti. Pomislio sam da je ta ozbiljnost neka vrsta „zaštitnog oklopa“, pomoću kojeg Reševski pokušava da učvrsti svoj ugled šahiste u zemlji gdje se na šah često gleda kao na razonodu koja ne donosi zaradu.
— Imam jednu molbu za vas — obratio mi se američki kolega. — Recite mi, molim vas, da li ću u Moskvi moći da nađem košer meso? Donio sam sa sobom u Hag nešto zaliha — rekao je Reševski, pokazujući na velike kutije sa natpisom na engleskom „MEAT“ — ali to će biti dovoljno samo za mjesec dana. A čime ću se hraniti u Moskvi?
Već sam znao da Reševski iz vjerskih razloga ne može da jede ništa osim posebno pripremljene hrane, pa sam ga uvjerio da u Moskvi postoje ljudi koji poštuju vjerske običaje i da će se sigurno naći neko ko će mu pomoći da ispuni sve propise svoje vjere. Kasnije je američki velemajstor zahvaljivao sovjetskim organizatorima na pažljivom odnosu prema njegovim specifičnim potrebama.
Razgovarali smo s Reševskim. Ispričao mi je o teškom položaju u kojem se nalaze šahisti u njegovoj zemlji. Rekao je da čak ni njemu, jedinom američkom šahisti koji učestvuje na prvenstvu svijeta, nisu uspjeli obezbijediti trenera, pa je bio prinuđen da ga angažuje u Holandiji.
Dok sam razgovarao s njim, prisjetio sam se zanimljive biografije ovog talentovanog šahiste. Velemajstor je veoma rano počeo da igra šah — već sa šest godina davao je simultanke. Milan Vidmar je jednom u šali tvrdio da Reševski danas igra slabije nego u djetinjstvu.
— I ja sam igrao protiv njega na simultanci — govorio je Vidmar uz osmijeh — i tada je igrao hrabrije i energičnije.
Preduzimljivi roditelji Reševskog odlučili su da iskoriste talenat svog sina. Putovali su s njim po gradovima Poljske, gdje je proveo djetinjstvo, kao i po evropskim prijestonicama, organizujući njegove simultanke.
Sačuvana je dirljiva fotografija na kojoj je prikazano šestogodišnje dijete koje stoji na posebnom postolju unutar kruga i s mukom doseže figure raspoređene na trideset stolova. Možda je upravo zbog tih preteških nastupa došlo do zastoja u fizičkom razvoju Reševskog. Srećom, rodbina je na vrijeme reagovala: odvela ga je u SAD, privremeno mu zabranila da igra šah i poslala ga u školu. Kao odrasla osoba, Reševski se ponovo vratio šahu i tada se u potpunosti razvio njegov talenat.
…Tokom haškog dijela turnira živjeli smo u ljetovalištu na periferiji grada, u Ševeningenu, po kojem je nazvan jedan od glavnih varijanti Sicilijanske odbrane. U ovom modernom ljetovalištu ljeti postoje i kazina, i barovi, i pozorišta, i prodavnice, i kupališta i plesne dvorane. Međutim, zimi je sve to bilo zatvoreno, pa smo mi bili vjerovatno jedini gosti u velikom višespratnom hotelu.
Partije su se igrale u ogromnoj „direktorskoj“ sali, gdje je 1935. godine Eve igrao meč protiv Aljehina. Možda su Holanđani baš zato izabrali tu salu, želeći da udovolje svom miljeniku.
Dva sata prije prvog kola, zajedno sa glavnim sudijom, jugoslovenskim profesorom i velemajstorom Vidmarom, otišli smo u turnirsku salu. Tamo još ništa nije bilo spremno, a čistačice su upravo uklanjale posljedice sinoćnje plesne večeri.
— Ne brinite, sve će biti u redu — smirivao nas je administrator turnira. — Stići ćemo tačno na vrijeme.
I zaista, uređenje sale bilo je toliko skromno da su ga uspjeli završiti bukvalno za pola sata. Na scenu su postavljena dva stola, male demonstracione table – i to je bilo sve. Poneki cvjetići, rijetko raspoređeni u uglovima bine, nimalo nas nisu podsjećali da se nalazimo u Holandiji, zemlji poznatoj po svojim cvjetnim poljima.
Došlo je vrijeme da počne prvi krug. Predsjednik Holandske šahovske federacije, otvarajući turnir, pozvao je gledaoce da budu objektivni u ocjenjivanju partija i da ne puše u turnirskoj sali. Gledaoci su odobravajući klimali glavama i još revnosnije zapalili cigarete. Što se tiče objektivnog pristupa partijama, on je bio najvidljiviji u trećem i osmom kolu, kada je u sali bilo tek nekoliko pojedinačnih gledalaca, jer Eve u tim kolima nije igrao.
(Nastaviće se)