V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
ŽENE u šahu
Ponekad se može čuti aforizam da sve lijepo na Zemlji dugujemo ženama. S tim se ne može ne složiti. Čak je i nastanak naizgled isključivo muške igre, koja simbolizuje vojnu bitku — šaha — prema predanju o indijskim carevićima Gavi i Talhandu, povezan sa ženom. Ženskoj polovini, vjerovatno, prija i saznanje da šahisti za zaštitnicu igre nisu izabrali boga rata Marsa, već prelijepu šumsku nimfu Kaissu. Konačno, zanimljivo je i to da je još u prvim vijekovima postojanja igre legendarni ep mnogih naroda opjevao snagu šahistkinja, prikazujući njihovu nadmoć u okršajima s muškarcima.
Međutim, istorija je sačuvala malo ženskih imena povezanih sa šahom, jer je tokom mnogih vjekova položaj žene u porodici i društvu ostavljao veoma malo slobodnog vremena za igru, a još manje za ozbiljno bavljenje šahom. Čak su i iz 19. vijeka poznata tek pojedinačna imena predstavnica ljepšeg pola koje su se bavile ovom igrom. Prvi ženski međunarodni turnir održan je tek 1897. godine u Londonu. Trideset godina kasnije (opet u prijestonici Engleske), pod okriljem FIDE, održano je Svjetsko prvenstvo za žene (1927). Pobjedu je na njemu odnijela dvadesetjednogodišnja Vera Menčik. Sve do njene pogibije 1944. godine nije imala ravne protivnice. Njena aura, kao fenomena 20–30-ih godina, bila je izuzetno blistava, a njena stvaralačka dostignuća poticala su razvoj ženskog šahovskog pokreta.
Presudan faktor za napredak ženskog šaha bio je porast popularnosti same igre i podizanje opšteg nivoa šahovske kulture. Godine 1950. svjetska prvakinja postala je majstor iz Lenjingrada, Ljudmila Rudenko. Od tada su sovjetske šahistkinje više od četiri decenije držale ličnu titulu svjetske prvakinje. Nakon nje šahovske kraljice postajale su Olga Rubcova, Jelizaveta Bikova, Nona Gaprindašvili i Maja Čiburdanidze. Među kandidatkinjama za svjetsku krunu bile su i takve izvanredne šahistkinje kao što su Ala Kušnir, Nana Aleksandrija, Nana Ioseliani, Irina Levitina, Marta Litinska, Jelena Ahmilovska i druge.
Visoke rezultate sovjetske šahistkinje postizale su i na evropskim prvenstvima i svjetskim olimpijadama, koje se održavaju od 1957. godine. Izuzetne šahistkinje pojavile su se i u drugim zemljama. Među najvećim šahistkinjama poslijeratnog perioda bile su dugogodišnja prvakinja Francuske Šode de Silan, jugoslovenska šahistkinja velemajstor Milunka Lazarević, kao i talentovane mađarske šahistkinje Jože Langoš, Žužа Vereci i druge.
U ženskom šahovskom klubu, Stokholm 1912.
Tokom 70-ih i 80-ih godina nivo igre vodećih šahistkinja znatno je porastao. One su ne samo savladale dostignuća savremene teorije otvaranja, već su počele bolje igrati završnice, njihovo kombinaciono razmišljanje postalo je oštrije, a nivo pripremljenosti za takmičenja znatno se podigao. FIDE je odlučila da najistaknutijim šahistkinjama dodjeljuje titulu međunarodnog velemajstora za žene. Ipak, još početkom vijeka kod njih se pojavila težnja — iz potrebe za samopotvrđivanjem i emancipacijom — da svoje sposobnosti i talenat pokažu i u duelima s muškarcima.
Vera Menčik prva je pokazala mogućnost takvog takmičenja. Još veći uspjeh na muškim turnirima postigla je Nona Gaprindašvili, kojoj je 1978. godine dodijeljena titula muškog međunarodnog velemajstora. Dostojnim protivnicama muških majstora i velemajstora pokazale su se i Maja Čiburdanidze, švedska šahistkinja Pia Kramling i, napokon, sestre Žuža i Judit Polgar. Sve one su takođe stekle titulu muškog velemajstora. Put učešća na muškim turnirima izabrala je i svjetska prvakinja iz Kine, Sie Đun.
Visoko mjesto na ženskoj rejting-listi FIDE do januara 2001. godine, osim već pomenutih šahistkinja, zauzele su i predstavnice Rusije: Alisa Galjamova, Jekaterina Kovaljevska, Svetlana Matvejeva, Jevgenija Ovod, Aleksandra Kostenjuk; Gruzije — Nana Ioseliani, Maja Lominišvili, Nino Hurcidze, Ketevan Arahamija-Grant; Mađarske — Sofija Polgar i Ildiko Madl; Bugarske — Antoaneta Stefanova; Vijetnama — Hoang Thong Trang; Engleske — Harijet Hant; Moldavije — Elmira Skripčenko-Lotje; Ukrajine — Natalija Žukova; Jugoslavije — Alisa Marić, Svetlana Prudnikova, Natalija Bojković, Irina Čeluškina; Poljske — Monika Sočko-Bobrovska i Iveta Radzijevič; Holandije — Pen Džaoćin; SAD — Irina Kruš; Jermenije — Elina Danijelijan i druge.
Posebno su impresivni uspjesi kineskih šahistkinja u posljednjoj deceniji 20. vijeka. Na listi 50 vodećih šahistkinja svijeta po rejtingu našlo se čak deset (!) Kineskinja. U prvih deset, pored Sie Đun, ušle su i Žu Čen (4. mjesto; 2001. godine postala je svjetska prvakinja, pobijedivši na prvenstvu svijeta FIDE po nokaut-sistemu), Sju Juhua (7. mjesto; usput, ona je 2000. godine osvojila Ženski svjetski kup), Van Pin (6. mjesto) i Cin Kanjin (10. mjesto).
Učesnice muškog međunarodnog turnira — velemajstori Antoaneta Stefanova (lijevo) i Sofija Polgar, Beč, 1996.
I još jedna zanimljiva pojava iz 80–90-ih godina. Sve češće se organizuju takmičenja najboljih šahistkinja s muškarcima — i s mladim talentima (Brisel, 1987), i s veteranskim šahistima („lejdi – seniori“, 1992–2001), na kojima se otkrivaju stvarna snaga i perspektive razvoja ženskog šahovskog pokreta.
Ova takmičenja — a naročito meč koji je Judit Polgar dobila protiv bivšeg svjetskog šampiona Borisa Spaskog (Budimpešta, 1993) — pokazala su da treba odustati od podjele šaha na mušku i žensku igru. Postoji jača i slabija igra — i ništa više od toga.
Sve to, doduše, ne znači da u bliskoj ili daljoj budućnosti neće biti potrebna ženska takmičenja i mečevi za svjetsko prvenstvo, niti da će se žene ravnopravno s muškarcima boriti za krunu šampiona planete. Naravno, ne postoje ženski šah, kao što ne postoje ženska matematika ili ženska muzika. Ali šah nije samo nauka i umjetnost, u kojima žena sasvim ravnopravno može da se takmiči s muškarcem u stvaranju remek-djela. Šah je i sport — i to izuzetno težak sport, koji zahtijeva ogromna psihofizička naprezanja.
Drugim riječima, postoji mnogo razloga zbog kojih će, uprkos stalnom rastu nivoa igre (što sjajno ilustruju najnovija takmičenja žena protiv muškaraca), kao i u drugim sportovima, u šahu ostati podjela na ženska i muška takmičenja. Pri tome će prva, u istoj mjeri kao i druga, doprinositi jačanju kulturno-vaspitne uloge šaha u društvu.
ŽRTVA, jedan od elemenata kombinacije, s kojim je u ogromnoj mjeri povezano shvatanje ljepote u šahovskoj partiji. Cilj žrtve jeste da se poremeti koordinacija snaga u taboru protivnika, njegova odbrana na odlučujućem dijelu bojišta, a istovremeno da se postigne maksimalna usklađenost vlastitih snaga.
Varijacija žrtava ima izuzetno mnogo. Ipak, žrtve se mogu klasifikovati i po veličini i po sadržaju. Prvi takav pokušaj učinio je austrijski velemajstor Rudolf Špilman u knjizi „Pravilno žrtvovati“ (Lajpcig, 1932). On je predložio da se žrtve podijele u dvije klase — prividne i stvarne. Prve od njih, zahvaljujući precizno proračunatim varijantama (nazivaju se i forsirane žrtve), ubrzo bivaju nagrađene materijalnim dobitkom, poboljšanjem pozicije ili proglašenjem mata protivniku. Druge se sprovode polazeći od opštih razmatranja u procjeni dinamike nastale pozicije i predviđanja povoljnih promjena u budućnosti. U savremenoj literaturi takve žrtve se nazivaju intuitivne ili pozicione.
Prema svojim zadacima, one se mogu podijeliti u nekoliko grupa. Među njima je Špilman, na primjer, izdvajao razvojne žrtve, odnosno one koje doprinose brzom razvoju vlastitih snaga, ili kočeće, koje onemogućavaju protivniku da učini isto. Druga grupa žrtava usmjerena je neposredno protiv kralja. One mogu spriječiti rokadu, a kada je ona već izvršena — ogoliti kraljevu poziciju ili ga, konačno, izvući u centar table, gdje će biti izložen snažnom napadu. Pomoću drugih žrtava mogu se zauzeti jaki punktovi, otvorene linije i dijagonale, ili se snage protivnika mogu odvući sa odlučujućeg dijela bojišta itd.
Evo dva primjera: jedan od njih sjajno ilustruje karakter borbe pri forsiranim žrtvama, a drugi — pri originalnoj po zamisli i dalekovidnoj žrtvi, koja ne podliježe konkretnom proračunu.
Tejhman – Šlehter
Karlsbad, 1911.
19.Bxf7+! Kxf7 20.Ng5+ Kg8 21.Qh5 Nxf5 22.Qxh7+ Kf8 23.Qxf5+ Kg8 24.Qg6 Qd7 25.Re3 1–0
Bronštajn – Keres
Geteborg, 1955.
14.Bxh6! gxh6 15.Qd2 Nh7 16.Qxh6 f5 17.Nxf5 Rxf5 18.Bxf5 Nf8 19.Rad1 Bg5 20.Qh5 Qf6 21.Nd6 Bc6 22.Qg4 Kh8 23.Be4 Bh6 24.Bxc6 dxc6 25.Qxc4 Nc5 26.b4 Nce6 27.Qxc6 Rb8 28.Ne4 Qg6 29.Rd6 Bg7 30.f4 Qg4 31.h3 Qe2 32.Ng3 Qe3+ 33.Kh2 Nd4 34.Qd5 Re8 35.Nh5 Ne2 36.Nxg7 Qg3+ 37.Kh1 Nxf4 38.Qf3 Ne2 39.Rh6+ 1–0
Partija je proglašena najljepšom na međuzonskom turniru u Švedskoj.
Žrtva nije slučajna pojava u šahovskoj borbi, koju bi bilo moguće objasniti samo bljeskom uma ili iznenadnim naletom genija. Ona je zakonita karika u lancu svih događaja na šahovskoj tabli. Logika igre, duboka procjena pozicije, dalekosežan proračun varijanti i, konačno, intuicija oblikovana dugogodišnjom šahovskom praksom, navode šahistu na ideju o žrtvi. Ako pak on takvu mogućnost propusti, situacija na tabli se ponekad naglo mijenja i prednost može preći na protivnika. Zato jedan od duhovitih aforizama velemajstora S. Tartakovera glasi: „Žrtvuj — da ne bi postao žrtva!“
(Nastaviće se)