V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
GAMBIT.
Tako se naziva početak šahovske partije u kojem jedna strana žrtvuje pješaka ili figuru s ciljem bržeg razvoja, sticanja prednosti u centru ili oštrog zaoštravanja igre i stvaranja napada. Termin potiče od italijanskog izraza dare il gambetto – „podmetnuti nogu“. Prvi ga je upotrijebio španski šahista R. Lopez u svom priručniku (1561) za označavanje otvaranja: 1. e4 e5 2. Sf3 f6 3. Sxe5.
Posebno je gambitna igra privlačila pažnju šahista u XVII i XVIII vijeku, kada im je cilj bio da razviju munjevit napad na protivničkog kralja, a ljepota igre se često mjerila brojem žrtvovanih figura. I u XIX vijeku gambiti su služili kao moćno oružje u rukama brilijantnih majstora napada i genija kombinacije – L. Laburdonea, A. Makdonela, A. Andersena, I. Cukertorta. Metode igre u gambitima usavršili su P. Morfi i M. Čigorin, koji ih je primjenjivao kako u napadu, tako i u kontranapadu.
Tek duboki razvoj pozicionih principa i usavršavanje odbrambenih metoda u šahovskoj partiji doveli su do opadanja široke popularnosti Kraljevog gambita, Evansovog gambita i drugih. Nasuprot tome, proširio se Damini gambit, u kojem se na drugom potezu žrtvuje pješak, ali se on rijetko prihvata, jer igra po pravilu ima pozicioni karakter. Ipak, i u XX vijeku neki istaknuti šahisti – R. Špilman, P. Keres, D. Bronštajn, B. Spaski, R. Fišer i drugi velemajstori – uvrštavali su u svoj repertoar otvaranja Kraljev gambit i druge oštre gambite. Novi gambitni nastavci u drugim otvaranjima pojavljuju se i danas, ponekad čak i na takmičenjima najvišeg nivoa. Tako je u 12. partiji meča za prvenstvo svijeta 1985, a zatim i u 16, G. Kasparov zaprepastio svog protivnika A. Karpova, odigravši u, naizgled, hrestomatičnoj poziciji Sicilijanske odbrane gambitni potez 8…d5!? (poslije 1. e4 c5 2. Sf3 e6 3. d4 cxd4 4. Sxd4 Sc6 5. Sb5 d6 6. c4 Sf6 7. Sc3 a6 8. Sa3).
Zanimljivo je da je čak i ugledni londonski list „Times“ podlegao šahovskom uzbuđenju i iznio dijagram s tom pozicijom na prvoj strani, ravnopravno s velikim političkim događajima. U šahovskoj štampi ovaj nastavak dobio je naziv „Kasparovljev gambit“.
Niz novih gambitnih sistema pojavio se u savremenim zatvorenim otvaranjima, uključujući Damini gambit, Slovensku odbranu, Katalonsko otvaranje i druge. Među njima je danas nadaleko poznat Volški gambit (1. d4 Sf6 2. c4 c5 3. d5 b5).
Ponekad su se radi proučavanja i popularizacije određenih gambitnih otvaranja organizovali posebni turniri. Tako su, na primjer, 1903. u Beču i 1902. u Abaciji (Opatija, Jugoslavija) sve partije igrane Kraljevim gambitom, a u aprilu 1914. u Badenu (Austrija) – Evansovim gambitom. Početkom 1980-ih u Njemačkoj je održan dopisni turnir na kojem su partije igrane Blekmare–Dimerovim gambitom. Efektne pobjede na njemu ostvario je U. Štapelfeld. Evo jedne minijature:
U. Štapelfeld – M. Štok
1.d4 d5 2. e4 dxe4 3. Sc3 Sf6 4. f3 exf3 5. Sxf3 c6 6. Lc4 Sbd7 7. Sg5! Sd5 8. Sxd5! cxd5 9. Sxf7! Kxf7 10. Qh5+. Crni predaje.
GAPRINDAŠVILI Nona Terentjeva
(rođ. 3. maja 1941, Zugdidi, Gruzija), 5. u istoriji šaha svjetska šampionka (1962–1978) i prva žena koja je dobila titulu međunarodnog velemajstora među muškarcima (1978).
Nona je naučila da igra šah sa pet godina. Imala je petoricu braće, kojima ni u čemu nije htjela da popušta. Kad bi dječaci išli da igraju fudbal – Nona je trčala za njima. Kad bi upadali u komšijske voćnjake, mala Nona je bila s njima. Tako je bilo i sa šahom, kojim su se braća ozbiljno bavila. Ubrzo je počela da igra s njima ravnopravno.
Kada su u Tbilisiju saznali za talentovanu dvanaestogodišnju šahistkinju, pozvali su je da nastupi na ekipnom prvenstvu školarki. Tamo je na nju pažnju obratio Vahtang Karseladze, osnivač gruzijske ženske šahovske škole. Iskusni trener podsticao je Noninu sklonost ka oštroj igri i napadu, organizujući posebne gambitne turnire.
Sa 15 godina došli su i prvi uspjesi. Godine 1956. postala je šampionka Tbilisija, a zatim i republike. Međutim, tada su se u njenoj igri uočili i nedostaci: u pozicionoj igri bila je znatno slabija. Početkom 1957. Nona je počela da radi s majstorom Mihailom Šišovim i njen stil je postepeno postajao univerzalniji. Na prvenstvu SSSR-a 1960. u Rigi, devetnaestogodišnja Nona, tada studentkinja Tbilisijskog pedagoškog instituta stranih jezika, ušla je u grupu četiri najbolje i dobila „vizu“ za turnir kandidata za svjetsko prvenstvo među ženama.
Sedamnaest šahistkinja iz deset zemalja okupilo se 1961. u jugoslovenskom gradu Vrnjačkoj Banji kako bi odredile izazivačicu svjetske šampionke. Sakupivši 13 poena iz 16, Nona je odnijela pobjedu. Evo završetka njene partije sa jugoslovenskom šahistkinjom Milunkom Lazarević.
Lazarević – Gaprindašvili
Vrnjačka Banja, 1961
25.Qxb5 Qe3! 26.Qxb8 Qxe2+ 27.Kh3 Kg7! 28.Qxa7+ Kh6 29.Qa3 Kh5! 30.Re1 Qf2! 31.Qd3 Ba6! 32.Qd1 Ne3! 33.Rxe3 Bf1+ 0–1
Pred oštrim, beskompromisnim, istinski „muškim“ stilom igre None tada nije mogla da odoli nijedna šahistkinja. Među njima ni svjetska šampionka Jelizaveta Bikova. Njihov meč za titulu, održan u jesen 1962, pokazao je potpunu nadmoć None, pa je umjesto 16 partija odigrano svega 11. Pobijedivši rezultatom 9:2 (+7, −0, =4), Gaprindašvili je postala peta u istoriji šaha svjetska šampionka.
Poslije toga Nona je pred sebe postavila novi cilj – da „jačem polu“ dokaže kako u šahu žene mogu da ne zaostaju za muškarcima. Počela je sve češće da učestvuje na muškim turnirima. Uz osmijeh je govorila da je to bila „lutrija bez gubitka: u slučaju neuspjeha niko te ne kori, a uspjeh je dvostruko sladak“. U Hastingsu 1963/64 podijelila je 1–2. mjesto na pomoćnom turniru, a sljedeće godine, već na glavnom turniru, zauzela je peto mjesto. Po završetku turnira učestvovala je i na muškom brzopoteznom turniru i dobila svih trinaest partija, uključujući i onu protiv Talja. To nije bio posljednji „muški blam“…
Uspješno je igrala na muškim turnirima u Zvolu (1966), Geteborgu (1968), Dortmundu (1974), gdje je osvojila treće mjesto, a na velikom međunarodnom turniru u američkom gradu Long Pajnu (1977) bila je među pobjednicima. Tako je postala prva žena kojoj je dodijeljena titular muškog velemajstora. Svjetsku štampu obišla je njena partija s majstorom Rudolfom Servatijem, u kojoj je izvela kombinaciju sa žrtvom dva topa i, prijeteći matom, natjerala protivnika na predaju već u 17. potezu.
Gaprindašvili – Servati
Dortmund, 1974
1.e4 c5 2.Nf3 Nc6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 g6 5.c4 Bg7 6.Be3 Nf6 7.Nc3 Ng4 8.Qxg4 Nxd4 9.Qd1 e5 10.Nb5 0–0 11.Be2 Qh4 12.Nxd4 exd4 13.Bxd4 Qxe4 14.Bxg7 Qxg2 15.Qd4!! Qxh1+ 16.Kd2 Qxa1 17.Qf6!! 1–0
„Po mom dubokom uvjerenju“, pisao je bivši svjetski šampion M. Eve, „Nona Gaprindašvili znatno nadmašuje slavnu Veru Menčik. Njena igra je raznovrsnija, sjajnija. To je šahistkinja širokog plana i velikih stvaralačkih mogućnosti.“
Nastupi na muškim turnirima bili su za Nonu odlična priprema za ženska takmičenja, na kojima dugi niz godina nije imala premca: tri puta je bila šampionka SSSR-a, pet puta ostvarila najbolji rezultat igrajući na prvoj tabli na šahovskim olimpijadama, u brilijantnom stilu osvajala niz međunarodnih turnira; dva puta – 1971. u Beogradu i 1975. u Temišvaru (Rumunija) – osvojila je maksimalnih 13 poena iz 13 mogućih. Inače, broj 13 Nona smatra srećnim. „Taj broj“, priznaje ona, „prati me čitavog života. U mom prezimenu ima 13 slova. Broj moje nekadašnje i sadašnje kuće je 13. Na turniru kandidatkinja osvojila sam 13 poena. Godine 1973, tokom Nedjelje sovjetske kulture u Italiji, poklonili su mi privezak s brojem 13.“
Dodajmo da su i prva dva meča u kojima je Gaprindašvili branila titulu protiv Ale Kušnir trajala po 13 partija. Godine 1965. pobijedila je rezultatom 8,5:4,5 (+7, −3, =3), a četiri godine kasnije ponovila uspjeh – 8,5:4,5 (+6, −2, =5). Pobijedila je i u trećem meču s Kušnir (1972), ali s minimalnom razlikom – 8,5:7,5 (+5, −4, =7). Godine 1975. izazivačica je postala sedamnaestogodišnja Nana Aleksandrija, takođe učenica V. Karseladzea.
Pobijedivši u meču rezultatom 8,5:3,5 (+8, −3, =1), Gaprindašvili je još jednom dokazala da je najjača šahistkinja svijeta. Tek tri godine kasnije predala je krunu drugoj gruzijskoj šahistkinji – mladoj Maji Čiburdanidze.
Ukupno, Nona je 16 godina bila prva. Za to vrijeme su se kod muškaraca na šahovski Olimp uspinjali Petrosjan, Spaski, Fišer i Karpov.
Nonin život tekao je svojim tokom. Završila je fakultet, udala se. Godine 1970. rodio se sin Dato. Sedam godina bila je na čelu komisije za ženski šah FIDE (1980–1986).
I dalje je aktivno nastupala na turnirima i ekipnim takmičenjima. Godine 1982. postala je prva žena dobitnica šahovskog „Oskara“, nagrade za najbolju šahistkinju godine. Nastavila je da učestvuje u borbi za svjetsko prvenstvo, što potvrđuju njene pobjede na međuzonskim turnirima – 1990. u Kuala Lumpuru (Malezija) i u novembru 1991. u Subotici (Jugoslavija), gdje je podijelila 1–2. mjesto s Pen Džaoking. U svojoj republici aktivno učestvuje i u društvenom životu. O njenom visokom ugledu u Gruziji svjedoči i izbor za predsjednicu Nacionalnog olimpijskog komiteta.
(Nastaviće se)