V. I. Linder, I. M. Linder
Šahovska enciklopedija
Moskva, AST • Astrel, 2004
IGRA NASLIJEPO (ВСЛЕПУЮ ИГРА)
Šahisti su odavno primijetili da je moguće igrati jednu ili više partija bez pomjeranja figura na tabli — po sjećanju. U XVIII vijeku, na primjer, takvu vještinu je demonstrirao A. D. Filidor, igrajući protiv trojice protivnika istovremeno, o čemu je, kao o senzaciji, izvijestila francuska „Enciklopedija“ D. Didroa i Ž. d’Alembera (1757).
Sto godina kasnije, u Notingemu i Parizu, ne gledajući u tablu, protiv osam protivnika igrao je Pol Morfi. Američki maestro je pritom ostvario odličan rezultat: +6, −0, =2. Još pola vijeka kasnije na ovom polju se istakao još jedan slavni Amerikanac — H. Pilsberi. Ukupno je odigrao 150 simultanki naslijepo. Rekordan je bio njegov nastup u Moskvi 1902. godine na 22 table: +17, −1, =4. To je ostavilo snažan utisak na desetogodišnjeg A. Aljehina. Već naredne godine i on je počeo da pokušava igrati na taj način. Kasnije je Aljehin više puta održavao ovakve simultanke.
Sankt Peterburg. Šahovski klub.
M. Čigorin igra naslijepo deset partija.
Gravura prema crtežu N. Obolenskog.
Nakon nastupa u Njujorku 1924. godine protiv 26 protivnika (+16, −5, =5), Aljehin je govorio o „tehnici“ svoje igre:
„Čini mi se da se čitava tajna sastoji u urođenoj oštrini pamćenja… Pred svaku veliku simultanku ukratko bih napravio jednostavan plan, dijeleći sve table u grupe prema otvaranjima. Na primjer, tokom mog njujorškog nastupa podijelio sam 26 tabli ovako: prvih šest partija započeo sam potezom daminim pješakom, sljedećih šest kraljevim pješakom, zatim opet šest pješakom dame i šest pješakom kralja, i konačno posljednje dvije — pješakom daminog lovca. Kada se pozove određeni broj table, dovoljno je tokom igre prisjetiti se odgovarajućeg otvaranja: tako se u sjećanju obnavljaju planovi, prijetnje i odbrane, pozicije, posljednji potez — i može se nastaviti s kombinovanjem…“
Tokom 1920-ih i 1930-ih godina rekorde u igri naslijepo postavljali su D. Brajer, R. Reti, A. Aljehin i Dž. Koltanovski. Granice ljudskih mogućnosti u ovoj oblasti šahovskog stvaralaštva i danas su nepoznate. Godine 1947. M. Najdorf je u Sao Paulu odigrao simultanku naslijepo na 45 tabli (+39, −2, =4), a J. Fleš je 1960. u Budimpešti igrao na 52 table (+31, −3, =18).
U ovom posljednjem slučaju najnevjerovatnije je bilo to što su ljekari u to vrijeme izgubili svaku nadu u izlječenje teško bolesnog dvadesetsedmogodišnjeg mađarskog majstora. Fleš, ne želeći da se pomiri s beznadežnom presudom ljekarskog konzilijuma, odlučio je da iskuša sebe igrom naslijepo. I dogodilo se čudo! Prenaprezanje je snažno djelovalo na organizam i ubrzo se potpuno oporavio od bolesti (1983. godine Fleš je poginuo u avionskoj nesreći).
Godine 1985. Kasparov je u Hamburgu odigrao simultanku naslijepo protiv visokokvalifikovanih šahista na deset tabli. Među njegovim protivnicima bilo je sedam majstora, a simultanistu je za svaki potez bilo dozvoljeno najviše 15 sekundi! Kasparov je položio ispit: +9, −0, =1.
U igri bez gledanja u tablu, šahisti svjetske klase su ponekad pokazivali izuzetna stvaralačka dostignuća. Primjer za to je sljedeća partija, koju je Aljehin odigrao u simultanci protiv pet šahista u vojnoj bolnici.
Aljehin – Feldt
Ternopolj, 1916.
1.e4 e6 2.d4 d5 3.Nc3 Nf6 4.exd5 Nxd5 5.Ne4 f5 6.Ng5 Be7 7.N5f3 c6 8.Ne5 0–0 9.Ngf3 b6 10.Bd3 Bb7 11.0–0 Re8 12.c4 Nf6 13.Bf4 Nbd7 14.Qe2 c5
15.Nf7!! Kxf7 16.Qxe6+! Kg6 17.g4 Be4 18.Nh4# 1–0
Savremena medicina ne preporučuje pretjerano bavljenje igrom naslijepo, jer ona može negativno uticati na nervni sistem šahiste.
VUNDERKINDI U ŠAHU
Kao i u muzici i matematici, tako se i u šahu ponekad već u ranom djetinjstvu kod djece ispoljava izuzetna nadarenost. Poznato je, na primjer, da je H. R. Kapablanka već sa četiri godine savladao pravila igre, posmatrajući partije svog oca, a sa jedanaest godina postao prvak Kube. Rano su se upoznali sa šahom i počeli da pobjeđuju majstore i A. Aljehin, M. Eve, V. Smislov, R. Fišer, A. Karpov i G. Kasparov.
Četvorogodišnji Hose Raul Kapablanka igra šah sa ocem. Havana, 1892.
Među poznatim velemajstorima još u djetinjstvu su izuzetan talenat pokazali S. Reševski, koji je sa sedam godina držao simultanke, R. Špilman, koji je igrao već sa pet godina, A. Jusupov, koji je sa šest godina dobio četvrtu kategoriju, V. Anand, G. Kamski, E. Bakro, sestre Polgar, kao i T. Radžabov, koji su u uzrastu od četiri do pet godina naučili da igraju i ubrzo pokazali fenomenalne rezultate.
Početkom XXI vijeka pojavljuju se novi vunderkindi. Mladić iz Kine Bu Sjangdži postao je velemajstor sa 13 godina i 10 mjeseci. Ubrzo je njegov rekord oborio ukrajinski školarac Sergej Karjakin iz Kramatorska, koji je ispunio velemajstorsku normu sa 12 godina i 7 mjeseci. Njegova zemljakinja Katja Lahno u aprilu 2002. godine nadmašila je dostignuća Judit Polgar i sa 12 godina i 4 mjeseca postala velemajstor u konkurenciji žena. Svojim uspjesima zadivljuje i mladi Rus Jan Nepomnjašči iz Brjanska, koji je sa 12 godina postao prvak Evrope i svijeta među dječacima do 13 godina.
Ipak, daleko od toga da sva „čudo-djeca“ postanu majstori ili velemajstori. Tako se krajem pedesetih godina u sovjetskim i stranim novinama moglo čitati o izuzetno talentovanom petogodišnjem šahisti iz Taškenta, Ernestu Kimu. Već u tom uzrastu pobjeđivao je šahiste druge kategorije. Sa oduševljenjem je o njemu pisao urednik američkih novina Michigan Telegraph, Ted Aleksander, koji je boravio u uzbekistanskoj prijestonici i izgubio partiju od dječaka. Međutim, prošle su mnoge godine i Ernest, iako je i dalje snažno igrao, nije postao ni velemajstor, pa čak ni majstor.
Razlozi za neispunjena očekivanja mogu biti različiti: pojava novih duhovnih interesovanja u drugim oblastima djelovanja, pretjerano bavljenje šahom u ranom djetinjstvu koje je nepovoljno uticalo na razvoj mladog talenta, odsustvo iskusnog trenera–mentora koji bi mu pomogao da efikasno radi na usavršavanju igre, otklanja nedostatke i oslobodi se pretjeranog samopouzdanja, kao i druge životne okolnosti koje su mogle spriječiti vunderkinde da postanu istaknuti šahovski majstori.
(Nastaviće se)