Šampion Srbije u brzopoteznom šahu za 2025. godinu Kirill Klyukin govori o tome zašto je šahistima koji, koristeći Carlsenovu terminologiju, „više nijesu tinejdžeri“ teško da ispune normu za velemajstora. Kratki izvodi.
Ja sam internacionalni majstor, sa rejtingom 2390 u klasičnom šahu i 2350–2380 u rapidu i blitzu. Uopšte se ne bavim individualnim radom, već imam učenike i vodim kanal. U tom trenutku u Moskvi se ponovo održava legendarni turnir „Aeroflot open“. Pomislio sam da ne bi bilo loše da zaigram na njemu.
Malo sam osvježio svoja otvaranja, nešto ponovio i kakav je bio rezultat? Odigrao sam najbolji turnir u karijeri, ostvarivši performans od 2590. Tada mi je nedostajalo pola poena da ispunim toliko željenu velemajstorsku normu, ali i da se plasiram među šest najboljih i osvojim više od milion rubalja na ime nagrade.
Da biste shvatili koliko je to bio dobar rezultat, dovoljno je da se prisjetite sastava turnira: u tom trenutku bio sam negdje oko 90. mjesta na startnoj listi, sa rejtingom 2390. Na kraju sam zauzeo, čini mi se, 18. ili 20. mjesto, ali to nije ni toliko važno.
Tada mi je pala na pamet misao: ako postižem takve rezultate, a uopšte se ne bavim šahom, ne posvećujem mu pažnju i praktično igram samo onlajn, šta bi tek bilo kada bih mu se ozbiljno posvetio?!
Odlučio sam da se vratim šahu: da počnem da radim sa trenerom, recimo nekim velemajstorom, da putujem na turnire i nastojim da ispunim normu. Ali tu se pojavljuje drugi problem – za sve to potrebna su velika finansijska ulaganja: putovanja, smještaj, kotizacije, plaćanje trenera i tako dalje.
Godine 2025. počeo sam da nastupam za Šahovsku federaciju Srbije. To sam uradio s ciljem da imam više takmičarske prakse, napredujem u karijeri, privučem ciljnu publiku na svoj kanal i ostvarim još neke ciljeve, ne ulazeći sada u detalje.
Objektivno gledano, šahistima sa rejtingom oko 2400, otprilike na mom nivou, u svijetu šaha preostaje samo da se bore za opstanak, jer želja za napredovanjem i usavršavanjem, finansijski gledano, donosi samo gubitke. Čak i kada bih postao velemajstor, u mom životu se ništa ne bi promijenilo: titula ne bi značajnije uticala na povećanje moje zarade.
Od igranja šaha danas se ne može živjeti. Da biste imali stabilne prihode, potrebno je da imate rejting od otprilike 2600–2650 ili više. Tek tada imate određene izglede za budućnost. A poželjno je i da imate nekog sponzora u rezervi.
Šta je potrebno da bi se postalo velemajstor? Potreban je rejting od 2500 poena na FIDE rejting-listi u klasičnom šahu i tri velemajstorske norme.
Da biste ostvarili normu, morate odigrati turnir sa performansom od 2600, sastati se sa trojicom velemajstora, pri čemu prosječan rejting velemajstora treba da bude oko 2380, i imati najmanje tri strana igrača. Eto kakav vas izazov čeka da biste ispunili samo jednu normu. Uz to, jedna od normi obavezno mora biti ostvarena na otvorenom turniru na kojem učestvuje najmanje 40 igrača.
Jedna od mojih najvećih grešaka bila je uvjerenje da ću postati jači ako budem intenzivno trenirao i mnogo igrao. Izvinite, ali i drugi treniraju, a ponekad čak i više nego ja.
Gdje igrati? U Evropi je teško, jer stalno morate da se bavite vizama, a možete biti srećni ako vam ih uopšte odobre. A u Srbiji? Da, ovdje ima mnogo turnira, ali vjerujte mi, nije baš tako lako igrati.
– Postoji veoma raširen mit koji kruži internetom: navodno je u Srbiji veoma lako postati velemajstor jer ima mnogo turnira, rejting se lako podiže, a protivnici su, da se grubo izrazim, uglavnom nekakvi nesposobnjakovići. Kao da lokalni, stariji velemajstori ponekad jednostavno poklanjaju partije.
U stvarnosti, to je potpuna besmislica. Dovoljno je samo pogledati sastave turnira. Naravno, korupcije u šahu zaista ima i titula se zaista može kupiti. Kao što se kaže, ko traži, taj će i naći. Da se razumijemo, ja sam već mogao da postanem velemajstor bez ikakvih problema. Ali to nije moj put, jer sam oduvijek želio da upravo svojim igrama pokažem taj nivo i naučim da igram na snazi rejtinga 2500 u klasičnom šahu, odnosno na velemajstorskom nivou.
Srbija je danas postala zemlja u koju dolaze da igraju šahisti iz cijelog svijeta: Indijci, Kinezi, drugi Azijati, ukratko, svi. Dolaze i Rusi. A šta se onda dešava? Lokalni velemajstori i internacionalni majstori nimalo nijesu zadovoljni zbog toga.
Sve je to počelo prije otprilike pet do sedam godina. Da ste tada došli ovamo, zaista biste mogli prilično lako da podignete rejting i, na primjer, ispunite velemajstorsku normu. Drugim riječima, ko je tada stigao da iskoristi priliku, dobro je prošao.
Zašto se to dogodilo? Da biste razumjeli situaciju, treba da znate da su lokalni velemajstori i majstori koji su prije pet godina imali, recimo, rejting 2450–2500 danas na rejtingu od 2250 do 2400. Međutim, u suštini nijesu počeli da igraju lošije.
Zašto se to dešava? Zato što ovamo jednostavno dolaze talentovani mladi igrači iz Rusije, Indije, Kine i drugih zemalja. U svojim zemljama nemaju gdje da igraju. Već igraju na visokom nivou, ali još nijesu uspjeli da steknu rejting koji odgovara njihovoj stvarnoj snazi.
Šta se dogodilo tokom posljednjih pet godina? Ti lokalni velemajstori i majstori, kao i igrači iz susjednih evropskih zemalja koji su dolazili ovamo da igraju na poziv, pretrpjeli su ogromne gubitke. Rejting im je toliko oboren da im, slikovito rečeno, nijesu ostale ni kosti.
Zato se sada svaka partija protiv takvog velemajstora ili majstora, koji je za pet godina izgubio 150–200 rejting-poena, pretvara u situaciju u kojoj oni više nemaju naročitu želju da se bore. Žele samo da remiziraju, dok ti, da bi napredovao i usavršavao se, moraš obavezno da ih pobjeđuješ.
Sve se to pretvara u veoma neobičnu igru. Nemaš pravo na grešku, a ako se odvažiš na rizik, oni te sasvim mirno mogu pobijediti. Ovdje ti niko ne poklanja partije tek tako.
Naravno, stalno igraš i protiv mladih igrača koji dolaze sa strane, željnih pobjeda, koji se posvećuju šahu i neprestano razmišljaju samo o njemu. To su Indijci, Rusi, Kinezi i predstavnici drugih zemalja u kojima su njihovi rejting-poeni potcijenjeni jer nemaju gdje da igraju i tako napreduju.
I onda oni dolaze sa rejtingom 2200, 2300 ili 2350, a nakon pola godine neprekidnog igranja ili godinu dana ipak stižu do rejtinga 2450–2500. Tada shvatiš da njihov rejting u trenutku kada si igrao protiv njih nije baš najbolje odražavao njihovu stvarnu snagu.
I šta ja u takvoj situaciji treba da radim – ja, čovjek koji se ne bavi šahom 24 sata dnevno? Ako remiziram, gubim rejting. Njih je zaista teško pobijediti i moraš ozbiljno da se potrudiš. A ako izgubiš, rejting će ti strmoglavo pasti.
Tako živimo – zaključuje IM Kirill Klyukin.