ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI (nastavak)
Taj drugi šahista je majstor Sergej Belavenec.
Po spoljašnjem izgledu Sergej je djelovao flegmatično, kao da malo reaguje na sve oko sebe, i samo su njegovi prijatelji znali kako je mogao da se rasplamsa taj plavokosi čovjek s plavim očima, dječje stidljivim osmijehom i prijatnim licem.
Belavenec je posjedovao rijedak dar blagog humora, ne zlobnog, ne uvredljivog za onoga na koga je bio usmjeren. Kratke, krajnje sažete karakteristike i primjedbe Belavenca, koje su se ticale najrazličitijih oblasti života, više puta su kod nas izazivale neobuzdan smijeh.
Stil igre Belavenca na prvi pogled je djelovao suv, osiromašen sadržajem, ali bilo je dovoljno analizirati poziciju zajedno s njim da bi se čovjek uvjerio kako Belavenec u šahu vidi takve mogućnosti o kakvima šahista kombinacionog tipa nije ni sanjao.
Jednom sam sjedio pored stola za kojim je Belavenec igrao protiv Čistjakova. Belavenec je upao u žestok cajtnot, a pozicija na tabli bila je krajnje složena. Dok je Čistjakov razmišljao, imajući dovoljno vremena, i ja sam odlučio da izračunam moguće varijante. Kada se partija završila i kada smo počeli da razmatramo mogućnosti koje su postojale u toj poziciji, Belavenec mi je pokazao takve zagonetne kombinacije, takve finesе, o čijem postojanju nisam ni slutio.
Posmatrajući igru Belavenca, primijetio sam da se, uprkos spoljašnjoj suvoći njegovih partija, „iza kulisa“ njegovih poteza kriju komplikacije koje se na prvi pogled ne vide. Videći sve to i računajući za tablom najsloženije mogućnosti, Sergej je ipak davao prednost jasnim, prostim, pa makar spolja i ne tako efektnim načinima igre.
Rat nam je oduzeo tog izvanrednog majstora, talentovanog konstruktora, autora mnogih šahovskih novina i tvorca novih poljoprivrednih mašina. Otišavši na front u prvim danima rata, Sergej Belavenec poginuo je junačkom smrću, braneći otadžbinu.
Godine 1937, na jakom po sastavu prvenstvu Moskve, Belavenec je podijelio prvo mjesto zajedno s majstorom Alatorcevim. Obojici je dodijeljena titula šampiona prijestonice. U spomen na turnir Sergej je dobio sat, na čijem je zadnjem poklopcu bio ugraviran natpis: „Šampionu Moskve, majstoru Sergeju Vsevolodoviču Belavencu“. Od tada se nije razdvajao od tog dragog poklona; s njim je otišao i na front.
Krajem rata u šahovski odjel Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport došao je jedan oficir. Donio je sat koji su njegovi vojnici pronašli kod ubijenog fašističkog vojnika negdje na granici s Njemačkom. Sat je pripadao Belavencu i prošao je dug, tužan put. Kod Moskve ga je jedan hitlerovac skinuo s poginulog sovjetskog šampiona, nosio ga kroz četiri godine rata i na kraju i sam poginuo.
…Nedaleko od Rjumina i Belavenca sjedi majstor čije ime zna cio šahovski svijet. Njemu pripadaju izvanredne analize u oblasti završnice, stvorio je neponovljive šahovske kompozicije. Nije slučajno što su njega — Nikolaja Grigorjeva — nazivali svjetskim prvakom u pješačkim završnicama.
Dvije karakteristične osobine pamtimo kod Grigorjeva. Prva — zapanjujuća sposobnost da tokom partije upadne u najteže cajtnote, i nevjerovatna hladnokrvnost koju je pritom zadržavao. Uvijek mu je nedostajalo vremena da promisli i ostvari sve ideje koje su ga obuzimale tokom partije. Međutim, upavši u cajtnot, Grigorjev se nije uzbuđivao zbog mogućnosti da prekorači vrijeme i izgubi. Njemu je bilo važno samo jedno — da promisli o poziciji i potpuno je shvati.
Sa užasom i divljenjem smo gledali kako se smireno držao Grigorjev u složenim pozicijama, imajući svega dvije-tri minute za razmišljanje o potezima. Ne obraćajući pažnju na zastavicu sata koja je visila, ne mareći za stalnu prijetnju da izgubi partiju zbog prekoračenja vremena, Grigorjev bi izvadio kutiju cigareta i počeo da pali šibice. Jedna šibica kresne… i ne upali se! Druga se slomi. Pa dosta već, treba povući potez — zastavica će pasti! Ne, nije takav bio Grigorjev! On bi i treću i četvrtu šibicu naglo kresnuo o kutiju, i tek kad zapali cigaretu, tada bi povukao potez.
Još jedno zaista izvanredno svojstvo imao je Grigorjev, i to smo mi, prvokategornici, veoma cijenili. Kad god da pozoveš Nikolaja Dmitrijeviča, kad god ga zamoliš da pogleda poziciju ili varijantu koja te zanima, kod njega bi se uvijek našao sat-dva da pomogne mlađim drugovima. Često bi posjetilac u Grigorjevljevom stanu u ulici Gorkog, zaboravljen u razgovoru s izvrsnim pedagogom i prijateljem, tek duboko iza ponoći shvatio da je vrijeme da pođe i da omogući odmor gostoljubivom domaćinu, koji je već počinjao da zijeva, ali to je činio tiho, neprimjetno, da gost ne primijeti njegov umor.
Grigorjev je bio neumorni popularizator šaha. Proputovao je s predavanjima i simultankama cijeli Sovjetski Savez, i svuda, u svim krajevima zemlje, dočekivali su ga kao starog znanca.
Tamo, u uglu, neprestano se vrteći na stolici, napeto razmišlja o svom potezu nervozni mršavi šahista, s kojim sam se sreo još prije nekoliko godina u Tuli. To je majstor Venijamin Blumenfeld. U Moskvi smo se mnogo puta sretali s tim šarmantnim, duhovitim čovjekom, igrali trening-partije, raspravljali o problemima šahovskog stvaralaštva. Venijamin Markovič je uvijek bio spreman da pomogne riječju, dragocjenim savjetom.
(Nastaviće se)