A.Kotov: Zapisi šahiste (11.nastavak)  

ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT

ONI KOJI SU SLUŽILI ŠAHOVSKOJ UMJETNOSTI (nastavak)

Nakon završetka međunarodnog turnira počelo je šahovsko prvenstvo Moskve, na kojem sam dobio pravo da učestvujem. Konačno je došao dugo očekivani trenutak da se suprotstavim majstorima, da provjerim svoje snage i istovremeno da učim od njih, preuzimajući dio njihovog bogatog iskustva.

Sa sasvim razumljivim uzbuđenjem počeo sam igrati na prvenstvu Moskve — svom prvom turniru sa tako jakim sastavom. Svi najbolji šahisti prestonice bili su uključeni u borbu za titulu šampiona Moskve 1935. godine.

Evo sjedi visok, izuzetno mršav mladi čovjek s dugom crnom kosom koja mu nemirno pada na čelo. Naglim pokretom svoje tanke, i zbog toga naizgled veoma duge ruke, on neprestano sklanja kosu unazad. Karakteristične crte njegovog mongoloidnog lica i njegova poza — pognuta leđa i spuštena ramena — nekako su mi dobro poznate.

Sjetih se! To je upravo original mnogih prijateljskih karikatura objavljenih u šahovskoj štampi. Koliko liči na njih, koliko tačno karikature prenose osobenosti njegovog izgleda, stila igre i karaktera. To je jedan od najtalentovanijih mladih majstora, šahista koji se proslavio pobjedama na mnogim turnirima. Stil igre, koji blista najljepšim kombinacijama i munjevitim napadima, privukao je pažnju mnogih ljubitelja šaha. Tek nedavno je pobijedio Kapablanku na međunarodnom turniru 1935. godine, a godinu ranije efektno je porazio Evea na međunarodnom turniru u Lenjingradu. To je miljenik Moskovljana — Nikolaj Rjumin.

Ali zašto toliko puši, taj mladi čovjek!
Uostalom, za njega, bolesnog od tuberkuloze, pušenje je posebno štetno. Koliko puta kasnije, kada smo već postali prijatelji, ja (kao i svi oko Rjumina) savjetovali smo mu da prestane da puši. Nažalost, nije nas slušao. Rjumin je posvetio šahu cijeli svoj kratak, ali sadržajan život. Nijedna manifestacija šahovskog života nije prošla bez toga da u njoj Rjumin aktivno ne učestvuje. Nema potrebe ni govoriti o turnirima i takmičenjima: tu je u svaku partiju unosio čitavog sebe, pokazujući svoju individualnost i izuzetnu inventivnost. Njegove partije bile su nepresušan tok duhovitih kombinacija i niza neodbranjivih prijetnji. Volio je ponekad da na svoj način otvara partiju, da natjera protivnika da se bori na otvorenom polju, gdje nema zaštite teorijskih varijanti. U tome je Rjuminov talenat bio jedinstven, i tu se razlikovao od mnogih drugih. Zato njegove partije sijaju čudesnim zamislima i neponovljivim kombinacijama.

Međutim, ne može se reći da je Rjumin odbacivao teoriju. Ne! On je veoma ozbiljno proučavao šah i, vjerovatno, najviše radio na teoriji otvaranja. Ali u svaku poznatu poziciju moskovski majstor je umio da unese nešto svoje, originalno, novo. Nama, šahistima prve kategorije, često je govorio o potrebi da se radi na šahu, da se savlada sve ono što je otkriveno i uneseno u teoriju šaha kroz čitavu njegovu istoriju. Meni lično često je prigovarao što nedovoljno poznajem poznate teorijske varijante.

Nikolaj Rjumin je uvijek bio spreman da podijeli svoje znanje i iskustvo s mladim šahistima. Svi smo voljeli Rjumina zbog njegove otvorenosti u ocjenama igre ovog ili onog šahiste. To je radio bez ikakvog straha da će nekome zasmetati ili pokvariti odnose. Tako je do 1939. godine Rjumin redovno kritikovao mene, i u člancima i u nastupima, i u ličnim razgovorima, zbog toga što je u mojoj igri bilo malo inventivnosti i mašte, a mnogo suvoće i šablona. Ta drugarska, iskrena i otvorena kritika pomogla je mom napretku, a upravo je to i bila Rjuminova namjera. Istovremeno, Rjumin je prvi bio spreman da podrži i pohvali šahistu kada bi se on konačno oslobodio nedostataka. Tako je, na primjer, nakon višestruke kritike, Rjumin prvi u novinama napisao o mojim stvaralačkim dostignućima na XI prvenstvu SSSR-a. Direktan i pošten u ocjeni postupaka svojih kolega i u kritici njihovog šahovskog rada — takvog smo poznavali Rjumina, takav je ostao do kraja svojih dana, i upravo zbog te iskrenosti i otvorenosti svi su ga voljeli.

Posebno mi je ostala u sjećanju njegova sposobnost da drži simultanke: tu je bio nenadmašan. Nije slučajno što su se na Zapadu divili tom njegovom umijeću, kada je na svojim turnejama po sjevernim zemljama Evrope završavao gotovo sve simultanke „suvim“ rezultatom. Simultanke je Rjumin davao vrlo lijepo: brzo se kretao i energično, u napadačkom stilu, vodio partije.

Posljednjih godina života Rjuminu je bilo teško da nastupa sa simultankama — teška bolest činila je svoje razorno djelo. Kada sam ga nedugo prije rata zamolio da nastupi u nekom klubu, ljubazno se izvinio i rekao:

— Nažalost, ne mogu. Jako mi je teško da pomjeram ruke. Znaš, nastavio je, na trideset tabli treba odigrati po četrdesetak poteza, znači više od hiljadu puta podići i spustiti ruku. To mi je sada veoma teško.

Ubrzo nakon toga počeo je rat. Bolest se još više pogoršala i u decembru 1941. Nikolaja Rjumina više nije bilo.

Svi koji su poznavali Rjumina, njegovi prijatelji i protivnici, uvijek će čuvati uspomenu na njegov izuzetni talenat, njegovu dobroćudnu osmijeh, njegove prijateljske savjete i nesebičnu pomoć.

Nasuprot Rjuminu sjedi drugi majstor, naizgled njegova potpuna suprotnost. I zaista, po spoljašnjem izgledu, po karakteru igre, po stilu odigranih partija bili su izrazito različiti, i samo u mekoći srca i dobroćudnosti nisu zaostajali jedan za drugim. Da, možda su se još po broju popušenih cigareta mogli sasvim ravnopravno nadmetati.

(Nastaviće se)