ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
JOŠ JEDAN KORAK NAPRIJED
Od davnina se život čovjeka poredi sa glavnim putem. Kao što su putevi različiti, tako su različiti i životni putevi ljudi. Kod nekih je život prav, kao veliki put, čist i svijetao, bez ijedne rupe ili neravnine. Kod drugih je, naprotiv, sav put ispunjen zbrkanim krivinama, posut jamama i rupama, prekriven prašinom i blatom. Ali i kod jednih i kod drugih na životnom putu postoje „orijentiri” — najznačajniji događaji.
Jedan od najznačajnijih događaja u životu svakog čovjeka jeste završetak škole. To je trenutak kada se podvlači crta pod mladost i otvara široka perspektiva budućnosti. Završava se period bezbrižnih igara, a počinje etapa formiranja ličnosti i određivanja njenog mjesta u društvu.
Radosni, ali u isto vrijeme i pomalo tužni, okupili smo se u proljeće 1929. godine na maturskoj večeri u našoj rodnoj školi. U parovima i grupama šetali smo hodnicima, opraštali se od učionica, zavirivali u zbornicu, koja je za nas godinama bila gotovo svetinja.
Svečanost se odužila duboko u noć. U zoru, kada je jarko proljećno sunce tek izvirilo iza horizonta, uhvatili smo se za ruke i u redovima od deset i više ljudi krenuli pustim ulicama Tule. Pred svakim od nas bio je sopstveni zanimljiv put, i rastajući se, maštali smo o tome šta ćemo postati za pet ili deset godina.
„Inženjer”, kaže jedan; njegova drugarica odgovara: „agronom”. „Pilot”, veselo dobacuje treći.
Svako od nas nije ni na trenutak sumnjao: pred nama je bio otvoren širok put ka daljem školovanju, radu i stvaralaštvu.
Odmah nakon završetka škole nisam uspio da se upišem na visoku školu: kada sam završio školu, još nisam imao šesnaest godina, pa sam morao da čekam čitavu godinu. To vrijeme sam radio kao bravar.
U jesen 1930. godine primljen sam među studente tek otvorenog Tulskog mehaničkog instituta.
Počelo je studiranje. Šah sam počeo da igram znatno manje, jer su mi obaveze na institutu oduzimale gotovo čitavo vrijeme. Nastao je prilično dug prekid: skoro tri godine nisam igrao na turnirima.
Često mi postavljaju pitanje: smeta li šah i učenju, da li je prepreka u izvršavanju školskih obaveza? Mogu slobodno reći — ne! Ako se vrijeme pravilno rasporedi, šah ne samo da ne smeta, već naprotiv, razvijajući mnoge vrijedne osobine, u velikoj mjeri pomaže u učenju. Naravno, ako se čovjek bez razuma potpuno posveti šahu i posveti mu čitavo vrijeme, tada on može postati kočnica u učenju, ali meni je uvijek polazilo za rukom da uskladim ove dvije vrste aktivnosti. Mogu reći da mi je težnja ka usavršavanju u šahu pomogla da uspješno učim i da biram prave puteve u sticanju znanja.
Uzmimo jedan primjer. Neki rješavaju zadatke iz matematike tako što najprije pogledaju rješenje na kraju zbirke, pa tek onda prilagođavaju svoje rješenje tom odgovoru. Takav pogrešan pristup razmazi učenika i odvraća ga od toga da uloži sve svoje snage u rješavanje zadatka.
„Kako ću moći dobro da igram šah — razmišljao sam — ako budem zavirivao u odgovore? To će mi preći u naviku. Zatim će se ta štetna navika prenijeti i na druge vrste intelektualnog rada, pa i na šah, i naučiće me da se oslanjam na nešto sa strane. A tokom šahovske partije čovjek mora samostalno rješavati složene zadatke — tamo nema nikakve zbirke zadataka sa rješenjima.”
I odlučno sam sebi zabranio da unaprijed gledam odgovore. Isto tako sam strogo zabranio sebi da koristim došaptavanja, „puškice” i priručnike tokom kontrolnih radova.
„Ako u šahovskoj partiji ne budem mogao da riješim neki problem, niko mi neće pomoći niti ću moći da pogledam u priručnik” — tako sam razmišljao i čvrsto odlučio da ne slušam tuđe savjete niti da ih drugima dajem.
Jednom smo u devetom razredu pisali kontrolni zadatak iz matematike. Sve mi je išlo glatko, kad sam odjednom zaboravio formulu za površinu kruga. Uzalud sam pokušavao da je se sjetim — nisam uspio, a bez nje nije bilo moguće nastaviti rješavanje zadatka. To je bilo gradivo koje smo odavno prošli. Svaki učenik viših razreda znao je tu formulu napamet. Da sam pitao bilo koga pored sebe, odmah bi mi rekao. Uz to, dobro sam znao da na zidu iza mene visi tabela sa osnovnim formulama, među kojima je bila i ta.
Šta učiniti? Izvesti formulu sam — značilo je izgubiti deset dragocjenih minuta. Okrenuti se i pogledati u tabelu ili pitati komšiju — značilo bi prekršiti sopstvenu riječ. Na kraju je princip pobijedio: izveo sam formulu sam. Od tada je prošlo više od trideset godina, ali se i danas ponosim tom odlukom.
Evo još jednog pitanja. Mnogi učenici vole jedne predmete, a prema drugima se odnose nemarno. Da li je to ispravno?
„Uporedimo opet sa šahom“, govorio sam sam sebi. Može li se voljeti samo jedna vrsta pozicija? Naravno da ne može! Ako naučiš samo da napadaš, sigurno ćeš gubiti u pozicijama gdje je potrebna odbrana ili gdje treba manevrisati figurama. U šahu je potrebna svestranost. Svi veliki šahisti imali su univerzalan stil igre.
Istovremeno, ima mnogo dobrih šahista koji ne mogu da postignu velike uspjehe upravo zbog svoje jednostranosti, sklonosti ka određenom tipu pozicija. Znaju da igraju jedne pozicije, a potpuno su nemoćni u drugim, koje još nisu savladali.
Iz toga sam izvukao važan zaključak — treba biti svestrano razvijen. Nije slučajno što su gotovo svi svjetski šampioni bili visoko obrazovani i veoma kulturni ljudi. Lasker je, na primjer, bio profesor matematike i imao titulu doktora filozofije. Kapablanka se bavio diplomatskim radom. Aljehin je bio doktor pravnih nauka. Sovjetski svjetski šampion Mihail Botvinik bavio se velikim naučnim radom — odbranio je kandidatsku i doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora tehničkih nauka.
Od tada mi je, i u školi i na fakultetu, uglavnom polazilo za rukom da učim podjednako dobro iz svih predmeta.
(Nastaviće se)