ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
Dječije nevolje i radosti (nastavak)
Pravila igre nije bilo teško naučiti: djelimično sam ih saznao posmatrajući partije starijih učenika, a ostalo mi je ispričao moj prvi partner i učitelj u šahu, školski drug Alesha Lazarev. Sa njim sam odigrao svoju prvu partiju i od njega dobio početna znanja o zakonima strategije i taktike.
Prva teškoća je bila savladana — pravila igre su naučena. Ali gdje naći šahovske figure? Tablu sam već imao — poslužila je očeva tabla za dame. Po njenom uzoru napravili smo od kartona nekoliko improvizovanih tabli, ali za figure nije bilo novca da se kupe. Ipak, ubrzo je rješenje pronađeno. Otac je svakodnevno donosio iz radionice otpatke drveta. Tu su bili konusni ostaci od tokarskih centara, cilindrični odresci i mnogo drugih komadića različitih oblika i veličina. Obično su ti otpaci išli za potpaljivanje samovara. Bez velikog truda od njih smo napravili konje, lovce i ostale šahovske figure. Ono što nije bilo potpuno tačno, dopunjavala je mašta. Tim šahom sam se služio mnogo godina, sve dok u jednom turniru nisam dobio prave figure kao nagradu.
Sada je sve bilo tu: tabla, figure, pravila su bila poznata. Ni partneri nisu nedostajali — čitavo dvorište djece bilo je spremno za borbu, samo ih je trebalo naučiti kako.
I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke. Protivnici su se nalazili u najrazličitijim pozama: neko na balvanima, neko na klupi, neko na zemlji. Nije bilo važno što je tehnika igre još bila slaba. Igralo se strastveno, a ishod partija ponekad se rješavao i tučom.
Tek što su se naši turniri za prvenstvo dvorišta uhodali, morao sam da napustim ulicu i kuću u kojoj sam rođen: moja porodica se preselila u drugi dio grada, takođe na periferiju, ovog puta u ulicu koju je Spenski opisao pod nazivom Rasterajeva.
Nastavak školovanja morao je da se odvija u drugoj školi, u Ulici komunara. Ako je ranije škola bila preko puta kuće, sada je do nje trebalo ići oko pola sata, prolazeći pored mnogih zasjeda neprijateljski raspoloženih dječaka iz naše ulice.
Najveću neprijatnost izazvao je rastanak sa šahovskim partnerima. Međutim, ubrzo se žalost pretvorila u radost: u novoj školi šahista je bilo još više nego u staroj. Posebno često smo se borili sa komšijom iz klupe, ostajući poslije časova i zadržavajući se nad šahom do kasno uveče. Igrali smo i po sto i više partija u jednoj večeri, i to mi je pomoglo da dobro savladam osnove šahovske tehnike.
Strategija borbe je još bila primitivna: obojica bismo odmah jurišali pješacima na neprijateljsku poziciju, prethodno rokirajući kraljeve na suprotne strane. Takav način treninga pomogao mi je da shvatim strategiju uzajamnih napada i kasnije sam se uvijek sigurno osjećao u pozicijama sa rokadama na različite strane.
I ubrzo su u svim uglovima dvorišta počele žestoke šahovske bitke
Ali čak ni sto partija dnevno nam nije bilo dovoljno, pa smo počeli da igramo i za vrijeme časova, postavivši tablu na klupu u zadnjem redu. Naravno, to je bilo jasno kršenje školske discipline, ali usprkos opomenama nastavnika, nastavili smo s tim rizičnim „zanimanjem”. Od igre tokom časova odvikla nas je jedna naredna situacija.
Časove prirodnih nauka u našem razredu držao je strog nastavnik sa velikim brkovima i širokim, čupavim obrvama, koje su mu stalno bile namrštene i spuštene preko naočara, iza kojih su se ljutito nazirale prodorne, svevideće oči.
Učenici su drhtali pod tim pogledom. Sačuvaj Bože da se nešto poremeti tokom časa prirodnih nauka!
Baš na času tog nastavnika jednom smo pokušali da odigramo šah. Istina, partiju smo započeli još za vrijeme velikog odmora, ali je nismo uspjeli završiti, pa smo, stavivši tablu sa figurama na zadnju klupu, tiho nastavili da povlačimo poteze. Nastavnik je na tabli crtao nečiji skelet, niko nam nije smetao, i mi smo se, postepeno se zanijevši, prestali osvrtati na sve oko sebe.
Odjednom se iza naših leđa začulo poznato, ljutito nakašljavanje. Ukočeni od straha, nesposobni da se okrenemo, gledali smo pravo ispred sebe — nije moglo biti sumnje: mjesto kod table je bilo prazno, a iza nas je stajao nastavnik!
Šta će sada biti s nama? Šta će učiniti? Hoće li nas sramno izbaciti iz razreda, a možda čak poslati i kod direktora, pa će on pozvati roditelje — neizbježna je nesreća! Uplašeni, sjedili smo nepomično, ne usuđujući se da sklonimo tablu sa figurama. Iza nas se čulo ljutito disanje. Čitav razred je sa strepnjom čekao rasplet.
Prošla je minuta, dvije. Čekanje je postajalo nepodnošljivo. „Šta je s njim, da nije okamenio?” mislio sam, nesposoban da izdržim napetost. „Da bar nešto kaže, da nas što prije izgrdi.” Ali iza nas je bilo potpuno tiho. Samo se spolja, s glavne gradske ulice, čula buka, a kiša je sitnim, mekim udarcima tukla po staklima.
„Uh, kako će biti neprijatno ići kući ako učitelj pošalje po roditelje!” — prošla mi je kroz glavu neugodna misao.
Prošla je, činilo se, čitava vječnost. I odjednom se iza naših leđa začuo dubok bas:
— Čiji je potez?
U početku nismo ni shvatili šta nas pitaju, pa je učitelj morao da ponovi pitanje.
— Bijelog — prošapta, na kraju, moj komšija, koji se pokazao hrabrijim.
— Onda je ovdje mat u tri poteza — mirno je rekao učitelj i vratio se ka tabli.
Čim je zazvonilo zvono i učitelj izašao iz razreda, našu klupu je opkolilo gotovo čitavo odjeljenje. Pažljivo smo proučili poziciju na tabli, analizirali sve mogućnosti igre, sve varijante. Bijeli je davao mat u tri poteza. Učitelj je bio u pravu!
Od tada na časovima više nismo igrali šah.
(Nastaviće se)