V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina (21.nastavak)

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Bio sam ljut i, naravno, ogorčen tonom Jakovljeva. Ipak, njegov poziv je u suštini bio direktiva. Morao sam da se posavjetujem sa nadležnim ljudima i psiholozima. Vrativši se u Sportski komitet, pozvao sam Jakovljeva i rekao da sam spreman da odletim u Rejkjavik i da se vratim zajedno sa Spaskim. On je ćutke saslušao, a zatim iznenada rekao: „Sačekaj!“

Od samog početka nisam isključivao, a nakon te rečenice sam se potpuno uvjerio, da je Jakovljev zvao na sopstvenu inicijativu i da njegovo mišljenje nije predstavljalo stav Centralnog komiteta. Jednostavno je želio da se dodvori.

Nisam dugo čekao. Već nakon pola sata Jakovljev ponovo zove i sada sasvim drugačijim tonom kaže: „Ne treba ići. Treba uzeti u obzir mišljenje Spaskog i ne odlaziti prvi.“ Kasnije se ispostavilo da je razgovarao sa Demičevim.

U međuvremenu, u Rejkjaviku je Eve objavio da se žrijebanje odlaže za 4. jul, navodno zbog Fišerove bolesti. Potvrdu o tome, kako nalažu pravila, FIDE nije dobio, ali je ipak odložio žrijeb. Geler je javio da su o tome razgovarali s Eveom i da je on zamolio za našu pomoć. Naša delegacija je, naravno, ponovo uložila protest i izjavila da će, ukoliko meč ne počne ni 4. jula, sovjetska strana smatrati da je on propao krivicom izazivača i rukovodstva FIDE, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze.

Molba Islanđana za pomoć stigla je i do Bijele kuće. Savjetnik predsjednika SAD za nacionalnu bezbjednost Henri Kisindžer pozvao je Fišera i rekao: „Amerika želi da odete i razbijete Ruse.“ Sam Fišer je kasnije govorio da je nakon tog poziva „odlučio da su interesi moje zemlje iznad mojih ličnih“.

Danas je teško reći šta je prelomilo – taj poziv ili izjava britanskog milionera Džejmsa Slejtera, upućena Fišeru: „Udvajam nagradni fond meča, dodajući još 125 hiljada dolara, ali ako ne dođete na meč, javno ću objaviti da ste kukavica.“ Kako god bilo, 3. jula Fišer je otputovao iz Njujorka za Rejkjavik. Međutim, na žrijebanje se nije pojavio u predviđeno vrijeme, već je poslao svog sekundanta Vilijama Lombardija. Svjedoci tvrde da je u to vrijeme otišao na spavanje. Eveu je bio dovoljan i Lombardi, iako prema pravilima FIDE izazivač mora lično da učestvuje u žrijebu.

Takva situacija nije se dopala Spaskom, koji je javno izrazio svoje ogorčenje ponašanjem protivnika:
„Po opšteljudskim mjerilima Fišer se potpuno diskreditovao. Time je u mojim očima doveo u pitanje svoja moralna prava da igra meč za titulu svjetskog prvaka. Sada, da bi uopšte postojala nada da se meč održi, Fišer mora snositi pravednu kaznu. Tek nakon toga mogu se vratiti pitanju mogućnosti odigravanja meča.“

Ponovo su svi bili u šoku, svjesni da kazna za Fišera može biti samo jedna – da mu se upiše poraz u prvoj partiji. Istovremeno, svi su razumjeli da bi u tom slučaju Fišer odbio da učestvuje u meču. Rasprave i pregovori trajali su gotovo cijelu noć. Do jutra je Eve izjavio: „Ne videći drugo rješenje, proglasiću Fišeru poraz u prvoj partiji.“

Opis daljih događaja prepustiću engleskim novinarima Dejvidu Edmondsonu i Džonu Eidinovu, autorima knjige „Bobi Fišer ide u rat“, koji su pri njenom pisanju koristili mnoge moje materijale (u knjizi se nalaze 33 reference na mene). Dug se, kako se kaže, vraća – pa ću se sada pozvati na njih:

„Nakon što je Eve objavio svoju odluku, svi su odahnuli i počeli da se razilaze. U tom trenutku organizator meča Gudmund Torarinson rekao je:“

– To je nemoguće. Po šahovskim pravilima ne može se izgubiti partija zbog nepojavljivanja ako satovi nisu pokrenuti.

Organizatori meča su krivi što nisu uključili šahovske satove. Na ovaj argument sovjetski predstavnici nisu našli protivargument.

Možda i jesu – nisu našli, ali složićete se da je teško raspravljati kada se u odbranu jednog kršenja pravila koristi pozivanje na drugo, prethodno kršenje tih istih pravila.

Dana 6. jula u Moskvi je održana i sjednica Prezidijuma Šahovske federacije SSSR-a. Glavno pitanje, naravno, bio je meč. Sve je brinulo psihološko stanje Spaskog. Velemajstor Kotov, žaleći što delegacija nema rukovodioca, rekao je da je Spaski na ivici živaca i da meč ne bi trebalo da se održi. Petrosjan: „Geler se bavi nečim što nije njegov posao. Spaski će izgubiti, neće moći da igra, jer od februara traju pregovori o meču. Razumijem šta želi, ali neće uspjeti.“ Polugajevski: „Spaski je u teškom nervnom stanju, a uz to ga odvlače od šaha.“ Zatim je Rohlin izgovorio proročanske riječi: „Fišer, da bi kasnije pobijedio, može Spaskom dati i dva poena fore.“ (Unaprijed rečeno – gotovo tako se i desilo. Poslije dvije partije rezultat je bio 2:0 za Spaskog.)

U međuvremenu, ni Fišerovo okruženje nije mirovalo. Nije slučajno što je sa sobom poveo dva advokata, predstavnika šahovske federacije i sekundanta. Oni su sastavili i ubijedili Fišera da potpiše pismo Spaskom, u kojem se izazivač iskreno izvinjava zbog svog nepoštovanja, izraženog time što nije prisustvovao ceremoniji otvaranja:
„Znam Vas kao sportistu i džentlmena i s nestrpljenjem očekujem priliku da se sretnemo za tablom.“
(Zanimljivo je da je tekst pisma američka ambasada na Islandu distribuirala i prije nego što je stiglo do Spaskog.)

Fišer je ponovo odigrao lijep potez. To je odgovaralo Spaskom i 7. jula je, konačno, održano žrijebanje. Spaskom je pripala bijela figura i pravo da igra bijelim figurama u prvoj partiji.

Analizirajući sve Fišerove poteze, jasno se vidi da on protestuje, postavlja nove zahtjeve i krši pravila sve dok ne dođe do krajnje tačke – a onda, iscrpivši sve oko sebe, velikodušno pristaje.

Imajući u vidu koliko je energije potrošeno na pregovore, preporučili smo Geleru da pokuša da obezbijedi pauzu nakon žrijebanja. Uvažavajući tu molbu, prva partija je zakazana za 11. jul.

(Nastaviće se)