
V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.
Mihail Botvinik
Pošto je došao na tron, Mihail Botvinik je nastavio da se brine u vezi sa pravilima za borbu za titulu svjetskog prvaka. S pravom je smatrao da ubuduće ne smije postojati situacija u kojoj sve diktira aktuelni svjetski šampion i u kojoj ne postoje stalna pravila za završnu fazu prvenstva svijeta.
Ova pitanja su zabrinjavala i Međunarodnu šahovsku federaciju FIDE, koja je uvrstila pitanje novih pravila za osvajanje titule svjetskog prvaka na svoj naredni kongres 1949. godine.
Treba odati priznanje Botviniku: on je sam pripremio nacrt tih pravila, koji je potom podnesen na razmatranje FIDE-u. Na kongresu se vodila burna diskusija — neki su smatrali da nije potrebno usvajati stalna pravila za organizaciju takmičenja. Međutim, aktivnost i upornost predstavnika sovjetske federacije i lično Botvinika doprinijeli su tome da većina učesnika kongresa podrži usvajanje pravila.
Šta je bilo zapisano u tim pravilima?
Prvo: svjetski šampion je obavezan da svake tri godine brani titulu protiv izazivača izabranog kroz kvalifikaciona takmičenja.
Drugo: meč između šampiona i izazivača treba da se sastoji od 24 partije. Titula se dodjeljuje pri rezultatu 12,5 poena. Pri rezultatu 12:12 šampion zadržava titulu.
Takođe je bilo zapisano da u slučaju poraza šampion ima pravo na revanš-meč, koji treba da se održi godinu dana kasnije.
Ova pravila su bila pravedna i važila su od 1951. do 1972. godine. U tom periodu odigrano je 8 mečeva za titulu svjetskog prvaka i dva revanš-meča. Revanš-mečevi su ukinuti 1961. godine — što je, naravno, bila greška, u kojoj dio odgovornosti snosi i sovjetska šahovska federacija. Botvinik je bio uvrijeđen na neke velemajstore i šahovsku federaciju jer nisu aktivno istupili protiv ukidanja revanš-mečeva.
Inicijator razmatranja tog pitanja na kongresu FIDE 1959. bio je predsjednik federacije Maks Eve. Rukovodioci sovjetske federacije, nažalost, pod uticajem nekih velemajstora, nisu se tome suprotstavili. A suština je, ako se govori iskreno, bila u tome da je mnogim ambicioznim šahistima jednostavno dosadio „stari Botvinik“, a istovremeno su se bojali pojave „novog Botvinika“, koji bi ponovo zaustavio mlade da dođu na vrh.
I tako, 1948. godine šesti svjetski šampion postao je Mihail Moisejevič Botvinik. Šah je počeo da igra sa 12 godina, znatno kasnije od drugih svjetskih šampiona. Vrlo brzo je napredovao i sa 14 godina dobio je priliku da učestvuje u simultanki protiv Aljehina, u kojoj je Botvinik pobijedio. Sa 15 godina prvi put je poslat u inostranstvo, na meč reprezentacija Lenjingrada i Stokholma.
Godine 1931, u 20. godini života, Botvinik je prvi put postao šampion Sovjetskog Saveza. Zatim su uslijedili uspješni nastupi na 2. moskovskom međunarodnom turniru 1935. godine, gdje je dijelio prvo i drugo mjesto sa Florom, kao i na međunarodnom turniru u Notingemu (1936), gdje je podijelio prvo i drugo mjesto sa Kapablankom.
Do tog vremena Botvinik je već važio za izuzetno snažnog i obrazovanog šahistu, veoma upornog u svojim stremljenjima. Ako bi nešto odlučio, praktično ga je bilo nemoguće razuvjeriti. Ipak, ne isključujem da je u sebi ponekad shvatao da nije u pravu.
Nije pušio, gotovo nije pio alkohol, bio je odličan porodičan čovjek i veoma je volio i brižno se odnosio prema svojoj supruzi, bivšoj balerini Boljšoj teatra, Gajane Lijanovoj.
Botvinik je imao sopstveni strogi sistem šahovskog rada. Svi, ili bar svi od kojih sam ja slušao, odobravali su i divili se tom sistemu, ali ga sami nisu uvijek i u svemu primjenjivali. A to već nije isti efekat. Međutim, pored sistema potrebni su i volja i samopožrtvovanje, čega, nažalost, mnogima nije nedostajalo i danas nedostaje.
Istina o neodržanom meču Aljehin – Botvinik
Prelomni, a možda i epohalan trenutak za Botvinika i sovjetsku šahovsku školu bilo je njegovo učešće 1938. godine na AVRO-turniru u Holandiji. Na turnir su bili pozvani Aljehin, Kapablanka, Eve, Keres, Reševski, Fajn, Flor i Botvinik – čitava svjetska šahovska elita.
Botvinik je na tom turniru zauzeo treće mjesto, iza Fajna i Keresa, ali je pobijedio najveća imena tog vremena – Aljehina i Kapablanku. Po tabeli koeficijenata, pobjednikom je proglašen Keres.
Još prije početka turnira bilo je najavljeno da će pobjednik dobiti pravo prvenstva na meč sa Aljehinom. Međutim, na otvaranju turnira Aljehin je to osporio, izjavivši da unaprijed odbacuje sve pokušaje organizatora da utiču na izbor izazivača, te da će igrati sa bilo kojim poznatim velemajstorom koji obezbijedi nagradni fond. Organizatorima takva izjava očigledno nije odgovarala, ali su ćutali. Botvinik se, sa svoje strane, zainteresovao za ovu izjavu i, kako je kasnije sam pisao, „zabilježio to u glavi“: možda je upravo sada došao trenutak da izazove Aljehina na meč. Jer kada će se inače ponovo ukazati prilika da igra s njim?
Takva odluka nije došla niotkuda. Po mišljenju mnogih šahovskih autoriteta, Botvinik je već 1938. godine imao realne šanse za pobjedu. Ali sovjetski velemajstor je shvatao da je, da bi postavio pitanje meča pred vladu, potrebno dobiti načelnu saglasnost Aljehina, kao i njegove uslove za odigravanje meča. Posavjetovao se sa sovjetskim poslanikom u Holandiji i, nakon odobrenja, odlučio da razgovara sa svjetskim šampionom.
Na zatvaranju turnira prišao je Aljehinu i zamolio ga da odredi vrijeme za razgovor. Aljehin je, kako se Botvinik kasnije prisjećao, brzo razmišljao – čak mu se učinilo da mu je kroz oči prošla radost: igrati meč sa sovjetskim šahistom za svjetsku titulu – najjednostavniji, a možda i jedini put pomirenja sa domovinom.
U svakom slučaju, Aljehin je zakazao sastanak već za sljedeći dan – u 16 časova u hotelu „Carlton“, gdje je šampion boravio odvojeno od ostalih učesnika turnira. Na sastanak je Botvinik, radi predostrožnosti, odlučio da povede i pouzdanog svjedoka, pa je kao takvog pozvao Florа.
Uz šolju čaja brzo su usaglasili uslove meča. Aljehin je samo zamolio da, ukoliko se meč održi u Moskvi, tri mjeseca prije početka bude pozvan na neki turnir kako bi se upoznao sa moskovskim uslovima. U svakom slučaju, bio je spreman da igra i u drugoj zemlji, ali ne u Holandiji. Najzanimljivije je bilo to što je odluku o mjestu odigravanja meča šampion prepustio samom Botviniku.
Aktuelni šampion je, kao i ranije, predložio da nagradni fond iznosi 10.000 dolara. Botvinik je pitao koliko bi trebalo da dobije Aljehin. On je odgovorio – 2/3 u slučaju pobjede.
Dogovoreno je da se do slanja formalnog izazova Aljehinu i usaglašavanja svih potrebnih pitanja o meču u Moskvi sve drži u tajnosti, i da tek nakon toga u štampu ide zvanična informacija.
Nakon povratka u domovinu, Botvinik je podnio izvještaj o službenom putu. Koristeći stare dobre odnose, posjetio je Bulganjina, tada predsjednika uprave Državne banke SSSR-a, ispričao mu rezultate turnira i svoje planove. Bulganjina je to zainteresovalo, pa je zamolio da sve stavi u pismu koje je obećao lično proslijediti predsjedniku Savjeta narodnih komesara.
(Nastaviće se)