
1974.godine Nežmetdinov, star 61 godinu, nalazi se u bolnici. Nakon što je pronašao telefon, poziva redakciju lista „Tatarstan Socijalista“ (danas „Vatanym Tatarstan“) i traži da se sastane s novinarom.
Tokom mnogo godina, Nežmetdinov je igrao šah s čitaocima novina. Pravila su bila sljedeća: čitaoci su slali pisma uredniku sa svojim potezima, a tim sudija i stručnih šahista birao je najbolji. Odluka se saopštavala Nežmetdinovu, koji bi zatim odigrao naredni potez. Ažurirana pozicija na tabli objavljivana je u narednom broju.
Mnogo je cijenio ovo, jer se nadao da će pomoću novinske platforme približiti šah što većem broju djece. Već je ranije zvao redakciju iz Sočija, Tbilisija, Lenjingrada i drugih gradova u koje je putovao radi učešća na turnirima, kako bi organizovao simultanke. A sada je morao da zove iz bolnice.
Novinar Damir Šarafutdinov, vidjevši stanje pacijenta, nije se zadržao u sobi. Zabilježio je posljednji potez, vratio se u redakciju i poslao ga u štampu. Sljedećeg dana, časopis je izašao iz štampe. Ali Nežmetdinov ga nikada nije vidio. Dana 3. juna, legendarni šahista je preminuo.
„Tako se završila posljednja partija Rašida Gibjatoviča, koju je samo smrt mogla prekinuti.“
Izvor:
„Rašid Nežmetdinov: Esej o njegovom životu i djelu“, 1983.
Valentin Belokopitov
(Preneseno sa fejsbuka, stranice Jorge Njegovića Drndaka)