Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ISCRPNA OCJENA
Šesti, i prvi sovjetski, svjetski šampion Mihail Botvinik bio je jedini koji je u svojim memoarima posvetio posebnu glavu voljenoj supruzi Gajane, i to ju je jednostavno nazvao – „Žena“. Sa svojom budućom ženom upoznao se u kući Jakova Rohlina, uglednog šahovskog organizatora. Ona je bila ćerka poznatog profesora Ananova, po čijim su udžbenicima generacije studenata učile nacrtnu geometriju.
Gajane, ili Ganočka, kako su je zvali bližnji, uključujući i Botvinika, bila je vatrena brineta s crnim očima, vitka i elegantna. Mjesec dana prije vjenčanja djevojku je zapazio Kapablanka, koji je znao da cijeni ljepotu. Dao joj je iscrpnu ocjenu: „Et bonne et belle“ („I pametna i lijepa“). Mladi Mihail zaljubio se u Gajane na prvi pogled. Botvinik je, kao što je poznato, imao složen karakter i na mnoge stvari gledao drugačije od svojih kolega. Ali u njegovom životu postojao je jedan jedini čovjek s kojim se nikada nije raspravljao i kome nikada nije protivrječio – njegova supruga Gajane Davidovna. Bila je izuzetno srdačna, dobra i veoma religiozna žena; vjera joj je često davala snagu u životu. Uvijek je djelovala pomalo tužno, ali joj to nije smetalo da bude druželjubiva.
Botvinik se oženio 1935. godine, a već naredne godine mladenci su krenuli na sretno putovanje u Englesku, na turnir u Notingemu. Tokom partija Gajane je po četiri sata sjedila u prvom redu, što je prilično iznenađivalo Engleze. Prva dva mjesta podijelili su Botvinik i Kapablanka. Na završnom banketu Kapablanka je rekao nekoliko riječi zahvalnosti organizatorima; potom je došao red na Botvinika – ali njega nije bilo. Supruga ga je morala zamijeniti, i ne bez razloga: prije puta uzimala je časove engleskog jezika. Poslije njenog govora Englezi su lupali nogama i kucali prstima po stolovima u znak odobravanja.
Gajane je bila izvrsna balerina, završila je koreografsko učilište u klasi čuvene Vaganove. Plesala je u Marijinskom (Kirovskom) teatru, a poslije rata i u Boljšom teatru – uglavnom u masovnim scenama, a ponekad i u pojedinačnim partijama, na primjer u ciganskom plesu u Travijati. Takođe je predavala u baletskoj školi, ali joj život u umjetnosti nije smetao da brine o mužu. Jednom prilikom, kada je Botvinik radio previše, supruga je, brinući za njegovo zdravlje, sastavila – ne bez humora – poseban „Plan aktivnosti za najpametnijeg dječaka na svijetu Mišu Botvinika“. U njemu je sve bilo predviđeno do najsitnijih detalja: kada sjesti za ručak, kada šetati, kada ići na spavanje i slično.
Godine 1942, tokom evakuacije u Permu, rodila im se kćerka Olga. Gajane je obilazila bolnice, sakupljala prokuvanu vodu da bi okupala dijete, nabavljala hranu. Porodica Botvinikovih prošla je kroz mnoga iskušenja, ali je sretnih dana bilo mnogo više.
Najteže vrijeme nastupilo je 1956. godine, kada je balerini, poslije dvadeset četiri godine provedene na sceni, došlo vrijeme za penziju. Nije našla zamjenu za voljeni posao i teško se razboljela. Ali morala je da se oporavi – rodio se unuk Jura, a potom i unuka Lenočka. Bile su potrebne brižne ženske ruke i baka je svu sebe posvetila unucima. Kada su oni odrasli i osamostalili se, bolesti su je ponovo savladale.
Godine 1987. Mihail Botvinik ostao je sam. Urna s pepelom Gajane Davidovne smještena je u nišu zida Novodevičjeg groblja, gdje je trideset pet godina ranije bila sahranjena Botvinikova majka. Posljednje mjesto u toj niši 1995. godine zauzela je urna s pepelom patrijarha domaćeg šaha – on je živio osamdeset četiri godine.
I Botvinik i njegov nasljednik na šahovskom tronu, Smislov, nesumnjivo su cijenili žensku ljepotu. Kao zanimljivi i slavni ljudi, uživali su pažnju pripadnica ljepšeg pola. Ponekad su se vodili načelom da „svaki muškarac ima pravo na izlet ulijevo“. Ipak, ta interesovanja gotovo da se nisu odražavala na njihov porodični život.
(Nastaviće se)