Moskva 2003.
POSVEĆENOST
Postoje šahisti čija su imena poznata svakom ljubitelju igre, iako nikada nisu bili svjetski prvaci. To su Čigorin, Taraš, Rubinštajn, Nimcovič, Keres, Bronštajn. Njima pripada i Viktor Korčnoj. Dostojanstveno je igrao mečeve za svjetsku krunu, osvajao najveće turnire s učešćem svih najjačih igrača, a njegov doprinos šahu nije ništa manje značajan od onih koji su zvanično stajali na samom vrhu piramide.
Prvi put sam ga vidio prije pola vijeka na šahovskoj svečanosti u Pionirskom domu. Upravo sam odigrao remi sa Spaskim u simultanci i, sa srcem koje je tuklo od sreće, prišao drugoj simultanci koju je držao, pušeći cigaretu za cigaretom, mladić s karakterističnom mimikom. To je bio Viktor Korčnoj. Dječaku iza kojeg sam stao davala su savjete druga djeca koja nisu uspjela da uđu na simultanku. Nije se mogao odlučiti koji potez da napravi, pa je, kada je Korčnoj prišao njegovoj tabli, zatražio dozvolu da preskoči svoj red. U tom istom trenutku odjeknula je kratka riječ, koju su mnogi imali prilike da čuju od njega, uključujući i mene – više puta – kao odgovor na ponuđeni remi. Korčnoj je rekao: „Ne.“
Njegova beskompromisnost, usmjerenost ka borbi i žeđ za pobjedom opšte su poznati. Te osobine, zajedno s maštom, obično prate mladost i s godinama nestaju. Iskustvo se gomila, sve gubi čar novine, skoro ništa više ne budi maštu niti podstiče stvaralaštvo kao nekada u mladosti. Sa Korčnojem to se nije dogodilo. On je i dalje u potrazi, u analizi, u pripremi za turnire – on je i dalje u igri.
Siguran sam da siva masa mozga posvećena šahu kod njega zauzima znatno veći prostor nego kod bilo kog drugog šahiste. Čak i kod onih čija imena danas sijaju u vrhovima tabela superturnira i mečeva za svjetsku titulu. Iako sam Viktor često govori da nikada nije bio čudo od djeteta – ni majstorska titula ni zvanje velemajstora, kao ni kasniji uspon ka šahovskom Olimpu, nisu mu došli lako – bez ogromnog prirodnog dara nije moguće postići takve izuzetne uspjehe i tako dugo opstati u eliti svjetskog šaha.
Pored talenta, upornosti i karaktera, za Korčnoja su karakteristične još dvije osobine koje ga izdvajaju među kolegama: bezgranična ljubav prema igri i apsolutna iskrenost u analizi.
Iskrenost koja ponekad prelazi u nemilosrdnost prema protivniku, ali prije svega – prema samom sebi.
Hladnog jesenjeg dana gladnog Lenjingrada 1944. godine, trinaestogodišnji dječak upisao se istovremeno u tri sekcije Doma pionira: glumačku, muzičku i šahovsku. Na sreću šaha, otkriveno je da ima nepravilnu dikciju, a kod kuće nije imao klavir. Šah je postao njegovo glavno životno zanimanje, a potom i sam njegov život. Nije slučajno da se knjiga koju je napisao prije više od dvadeset godina zove upravo – „Chess is my life“ (Šah je moj život). U stvarnosti, to je njegova životna filozofija kojoj ostaje vjeran sve do danas.
Završivši partiju, Viktor ne žuri da napusti turnirsku salu. On prelazi od jednog stola do drugog, zadržavajući se kod pozicija koje su privukle njegovu pažnju. Stojeći u karakterističnom položaju, povremeno se lagano njišući, po pogledu uprtom u tablu, brzom podizanju i spuštanju obrva, po čitavoj mimici njegovog lica, može se pratiti neprekidni rad uma, zaokupljenog analizom varijanti. Tek kada varijante budu proračunate i pozicija procijenjena, on polako prelazi na drugu partiju, kako bi ponovo zaronio u lavirint mogućnosti.
Viktor Korčnoj i Genna Sosonko
U poslednje vrijeme, Korčnoj često govori: „Igram šah da pokažem mladim momcima da još uvijek imaju šta da nauče od mene.“ Na turniru u Tilburgu 1998. godine, prekorio je Vadima Zvjaginceva: „Zašto nisi nastavio borbu u toj poziciji? Imao si šanse… Opasno? Onda ti je bolje da uopšte ne igraš šah ako ti je opasno!“ Poslije partije posljednjeg kola, kritike nije bio pošteđen ni Petja Svidler: „A ti, zar te nije sramota da za pola sata odigraš remi bijelim figurama s Anandom? Zar ti nije zanimljivo da igraš s Anandom? Pa ne igraš valjda s Anandom svaki dan? Ja sam juče takođe mogao da uzmem na d5 protiv Kramnika u Slovenskoj odbrani i sigurno ne bih izgubio, ali ja tako ne igram, nikada nisam tako igrao i neću, ako mislim da varijanta vodi ka prednosti! Čak i ako pozicija postane opasna i komplikovana. Pa ona je onda komplikovana za obojicu…“
Krajem 60-ih i početkom 70-ih pomagao sam Viktoru u pripremama za mečeve kandidata. Dešavalo se, nakon dugog dana provedenog u analizi, da tokom večere primijetim kako mu pogled luta iznad mene, reakcije postaju neadekvatne, i znao sam da će ubrzo uslijediti komentar tipa: „U poziciji gdje smo prekinuli analizu, crni ipak ne stoje tako dobro. Ako bijeli, recimo, odigraju Db5 – šta ćeš onda?…“ Proces analize, traganja za istinom, može za Korčnoja trajati beskonačno – i ta potraga mu je jednako važna kao i sami rezultati tog rada.
Jednom sam mu savjetovao da ne upotrebljava teoretsku novost koju smo pronašli u toku duge analize na nekom meni manje važnom turniru, već da je sačuva za neki značajniji. „Za drugi turnir smislit će se nešto novo – odgovorio je Viktor. – Ne čuvam ja teoretske novosti.“
Po pravilu, otkrića Korčnoja u otvaranju nisu bila samo potezi ili manevri koji poboljšavaju neku varijantu ili pobijaju opšteprihvaćenu ocjenu. U većini slučajeva radilo se o čitavom kompleksu ideja, o novom pristupu određenoj odbrani ili sistemu. Iako njegovo ime nije često spominjano u samoj teoriji otvaranja, Korčnojeve analize dale su snažan podsticaj razvoju mnogih otvaranja, i to decenijama unaprijed.
Njegovo tumačenje pozicija u Francuskoj odbrani, gdje se izolovani pješak s lakoćom kompenzuje bogatom igrom figura; zatim varijanta Tartakovera u Daminom gambitu; pa otvorena varijanta Španske partije, koja se smatrala nedovoljno dobrom nakon turnira kandidata 1948. godine, a koju je Korčnoj oživio i doveo do najvišeg nivoa, uključujući i mečeve za svjetsku titulu – sve to natjeralo je šahovski svijet da preispita mnoge postojeće evaluacije otvaranja.
On je osmislio i uveo u praksu paradoksalan ispad skakačem u četvrtom potezu, koji je postavio temelje čitavoj grani Engleskog otvaranja. Varijanta u Grinfeldovoj odbrani, koja se danas smatra glavnom i zadaje crnima velike probleme, prvi je zaista počeo koristiti upravo Korčnoj. Mnoge varijante u Staroindijskoj odbrani – koju je smatrao veoma teškom za crne, a duboko u sebi i sumnjivom – nezamislive su danas bez njegovog imena.
(Nastaviće se)