Fabiano Caruana objasnio je zašto je na Turniru kandidata igrao ispod svojih mogućnosti. Kao prelomni trenutak Amerikanac izdvaja partiju 4. kola protiv Sindarova.
— Izabrao sam varijantu koju dugo nisam igrao. On to nije mogao očekivati, ali je nekako ipak bio potpuno spreman. Generalno, njegova priprema bila je veoma jaka — bio je spreman praktično na sve. To je, naravno, normalno, ali ipak postoji i element nesreće: izabrao je baš onu varijantu u kojoj ja nisam ništa pamtio. Da je odabrao bilo koju drugu, mislim da ne bih dospio u izgubljenu poziciju.
U prvom kolu bijelim figurama nisam dobio ništa — ali to je normalno. U drugom kolu protiv Aniša Girija činilo se da je jednostavno očekivao moju varijantu. U trećem protiv Wei Yi-a — odlična priprema. U četvrtom — opet ista priča. To me malo izbacilo iz ravnoteže: u svakoj partiji izlazio sam iz otvaranja s oko sat vremena zaostatka na satu. To je, naravno, neprijatno.
I pored solidnih rezultata na početku, nisam bio zadovoljan što su moja otvaranja djelovala tako predvidljivo. Obično to nije slučaj.
Priprema koju smo radili prije turnira pokazala se gotovo beskorisnom. Odluke koje smo donosili tokom samog turnira često su bile bolje. To znači da nešto nije u redu sa samim sistemom pripreme — ne daje rezultat ako protivnici tako lako izjednačavaju.
Bilo je i jednostavno neprijatnih trenutaka. Na primjer, partija protiv Hikaru Nakamura u osmom kolu. On je izabrao maksimalno „suvu“ varijantu, a ja sam ušao u partiju s namjerom da igram na pobjedu. To me je psihološki poremetilo: ja želim da pobijedim, a on sve vodi ka remiju, i to u varijanti koju ni sam obično ne igra.
Iskreno, to me je čak malo i nerviralo. I opet — on izlazi iz otvaranja s više od sat vremena prednosti na satu. Pozicija je objektivno jednaka, ali vrlo neprijatna.
Žalim što nisam izvršio veći pritisak bijelim figurama u partiji protiv Andreja Esipenka. Tamo je bio trenutak kada sam mogao ozbiljno da ga pritisnem, ali sam ga propustio. Ako treba tražiti prelomni momenat, to je ili poraz od njega ili remi s Esipenkom. Do tog trenutka sam već zaostajao. A onda još dva poraza — to je već teško nadoknaditi.
Pobjeda nad Hikarom crnim figurama mogla je pomoći, ali je on igrao maksimalno sigurno — praktično na remi. To nije popravljalo moju situaciju.
Ponekad sam trošio mnogo vremena, ali to je bilo opravdano — izlazio sam iz otvaranja u slabijim pozicijama i morao sam da se snalazim. Protiv Wei YJia i Hikarua to je bila ispravna odluka.
Ali protiv Javohira bilo je grešaka. Čak i ako ne poznaješ varijantu, moraš igrati praktičnije. Na primjer, umjesto rizičnog b4, bolje je bilo jednostavno uzeti na a4 — to je pouzdanije.
Izabrao sam komplikovaniju varijantu, ostao u njegovoj pripremi i počeo da trošim sve više vremena. A on je bio nevjerovatno dobro spreman — čak i u sporednim varijantama znao je sve do 15. poteza. To je impresivno.
Sindarov je i ranije bio veoma jak. Igrao je ravnopravno s najboljima, uključujući i u Fischer Random Chess. Mečevi protiv mene i Hikarua bili su približno izjednačeni. To znači da je već bio sposoban da osvoji ovakav turnir. A onda se sve poklopilo: priprema je proradila, dobijao je svoje pozicije, raslo mu je samopouzdanje, protivnici su počeli da se nerviraju.
Sve se to akumulira — i u jednom trenutku počneš da pobjeđuješ zaredom. Imao sam nešto slično na Sinquefield Cup-u — kada jednostavno sve ide kako treba. Zato rezultat izgleda iznenađujuće, ali se zapravo može objasniti.
Što se tiče partije Hikarua protiv Sindarova: i sam sam tu varijantu analizirao prilično površno i nisam je smatrao posebno opasnom, jer crni imaju previše opcija — bijelom je teško sve zapamtiti.
Ako je Hikaruov tim propustio rokadu — to je loš rad. Ali u takvim oštrim varijantama odgovornost je prije svega na igraču: moraš sve sam provjeriti. Ako samo preletiš fajl prije partije — to je rizičan pristup. Moguće je da je pustio kompjuter, nije vidio potez, brzo pregledao varijantu — i tu stao. Ali u cjelini to djeluje kao određena nepažnja — zaključio je Fabiano.