
2010.g.
Ali moja lična sloboda bila je ograničena pripadnošću vojsci. Jasno je da sovjetski oficir, makar i napola virtuelni, ne može istovremeno biti i građanin svijeta.
Predajom raporta o otpuštanju završila se moja vojna služba i započeo je pravi život šahovskog profesionalca.
Prvi turniri na talasu stečene slobode bili su neslavno izgubljeni. Unutrašnja previranja, povezana s traženjem svoga mjesta u brzo mijenjajućem svijetu, lišila su me mira i koncentracije, neophodnih za uspješnu igru. U prvoj polovini 1990. godine igrao sam mnogo i loše. Nekako uspjeti da se saberem pošlo mi je za rukom tek nakon ljetnje pauze.
Turnir „B“ šahovskog festivala u Amsterdamu okupio je prilično zanimljiv sastav. Pored već poznatih velemajstora, organizatori su pozvali sestre Polgar, Ananda, koji je u međuvremenu ostvario vrtoglavi uspon, i mlade Holanđane Piketa i Van Velija. Nadmetanje iskustva i mladosti, kao što obično biva, završilo se neriješeno. Uspio sam da podijelim prvo mjesto sa tada četrnaestogodišnjom Judit. Osvojeno pravo da igram u glavnom turniru ipak nije došlo na red — tradicionalni turniri OHRA baš su u tom trenutku prestali da postoje.
U potpunosti osjetiti čar slobodnog leta ipak sam uspio ne odmah. Godine 1990. bilo je još putovanja preko linije Sportskog komiteta, bilo je još turnira GMA. U turnirima Velemajstorske asocijacije u klasičnom šahu nisam se ničim posebno istakao, ali vrlo jak turnir u brzom šahu u Mursiji čak sam uspio i da osvojim, što smatram svojim najvećim dostignućem u ovoj disciplini. Po ironiji sudbine, upravo u Mursiji održana je i Skupština članova Asocijacije, koja je praktično sahranila to tako slavna organizaciona nastojanja. Kasparov je, sa žarom i energijom mladog demokratskog buntovnika, nastojao da uništi ili, u najmanju ruku, potpuno potčini FIDE. Većina članova Asocijacije nije ga podržala, i nezrela demokratija nije izdržala takvo iskušenje. Ko zna, da je tada, uz Vesela Koka, u GMA predsjedavao današnji Garri — onaj koji je umudren životom i okusio čari prave politike — možda bismo danas živjeli u sasvim drugačijem šahovskom svijetu.
Postepeno sam se našao u potpunosti prepušten samome sebi. Kao što to obično biva, stvarnost se pokazala mnogo surovijom od iluzija. Da i ne govorimo o materijalnoj strani, koju je ranije obezbjeđivalo ono omraženo Ministarstvo sporta — isplivali su i drugi nedostaci nezavisnog postojanja. Ranije su me u inostranstvu primali kao predstavnika velike šahovske (i ne samo šahovske) sile, od čijih odluka je nerijetko zavisila sudbina i samog događaja i njegovih organizatora. Da, turnira je bilo malo, ali ja sam na njima bio željen i uvažen gost. A sada sam postao samo velemajstor N, čija pozivnica zavisi isključivo od rejtinga, imena i lične preduzimljivosti.
Pokazale su se i čisto profesionalne specifičnosti novog života. Dugogodišnji naporan rad na iskorjenjivanju šahovskih slabosti donio je određene plodove: procjena pozicije postala je objektivnija, odluke koje sam donosio sve su se više zasnivale na položaju na tabli, a sve manje na stanju u turnirskoj tabeli. I igra i rezultati postali su ujednačeniji, uravnoteženiji. A sada se ispostavilo da je sav taj trud u velikoj mjeri bio uzaludan.
Na otvorenim turnirima prosječni rezultati slabo grijali i slabo hranili. Sa komercijalnog aspekta, pobjeda na jednom turniru i krah na sljedećem donosili su mnogo veći ekonomski efekat nego dva jednostavno dobra rezultata. S druge strane, pri takvom pristupu moglo se zaboraviti na pozivnice za jake krugove — tamo je sve odlučivalo Njegovo Veličanstvo Rejting. U potrazi za željenom zlatnom sredinom prošla je cijela 1991. godina. Ali bilo je u njoj događaja koji su bili mnogo interesantniji i dramatičniji.
Tokom turnira u Vajk-an-Zee obratio mi se stari prijatelj, velemajstor Dima Gurevič. Paralelno sa tradicionalnim festivalom održavali su se mečevi kandidata, a Dima je nastupao kao sekundant Korčnoja. Iz nekih razloga morao je otići, a meni je ponuđeno da ga zamijenim u pripremi za narednu partiju. Pošto mi turnir očigledno nije polazio za rukom, nije bilo razloga da odbijem.

Viktor Korčnoj.
Ogromna mobilizujuća i pokretačka snaga njegovog dara bila je — sveobuhvatna ljubav prema šahu i neograničena radoznalost.
Igra Korčnoju protiv Saksa nije išla. Inicijativa u meču bila je u rukama Mađara, a Viktor Lvovič se teško branio. Tim je nevjerovatnija bila za mene energija i emotivno raspoloženje iskusnog velemajstora. Dan smo proveli analizirajući varijantu koja se već pojavila u dvije partije meča, a Korčnoj je bukvalno prštio od ideja. Ja sam više nastupao kao skromni urednik, zadužen da pomogne u izboru najpovoljnije priče. Sledećeg dana sa posebnom pažnjom, i ne bez zadovoljstva, pratio sam njegovu partiju. Mom neobičnom štićeniku uspjelo je da pobijedi, ne najmanje zahvaljujući uspješnoj domaćoj pripremi. Sljedeće tri partije prošle su manje povoljno i rezultat u meču se izjednačio. Turnir je već bio završen, bilo je vrijeme za odlazak, ali Viktor Lvovič je predložio da ostanemo još nekoliko dana zbog doigravanja. Naravno, marljivo smo se pripremali za te odlučujuće partije, ali u ovom slučaju moj doprinos bio je još manje značajan — mnogo veću pomoć pružila je sreća. Kako god bilo, u meču je pobijedio.
Korčnoj nije bio ravnodušan prema takvim manifestacijama Fortune, pa smo se dogovorili o nastavku naše saradnje.
Nekoliko dana provedena u zajedničkoj analizi omogućila su mi da Korčnoja-šahistu bolje razumijem nego desetak partija odigranih prije toga. Kolosalna mobilizujuća i pokretačka snaga njegovog dara bila je — sveprožimajuća ljubav prema šahu i bezgranična radoznalost. Baš ona radoznalost koja djecu tjera da rastave omiljeni automobil do najsitnijeg vijka. Baš tako i on, kao dijete, vrtio je pozicije na sve strane, odbijajući rješenja koja leže na površini i birajući paradoksalnija i zanimljivija. On je IGRAO šah, tj. igrao se šahom. Sportski rezultat, naravno, imao je značaj, ali glavni je bio kreativni proces traženja i izbora.
(Nastaviće se)