
2010.g.
U višoj ligi narednog proljeća bilo je mnogo teže. U početku se sve odvijalo povoljno — crnima sam pobijedio Jusupova i Halifmana, i to u varijantama koje sam posebno pripremao za prvenstvo. To mi se nije često dešavalo i, izgleda, pogrešno sam protumačio tu sreću. Suviše agresivna igra bijelima dovela je do ništa manje ubjedljivih, ali mnogo neprijatnijih poraza za psihu. Tako da se konačni rezultat pokazao nedovoljnim za plasman u međuzonski turnir. Po sličnom scenariju odvijali su se i međunarodni turniri. I u Dortmundu, i u Lenjingradu, i u Sočiju igrao sam dobro, ali sam očigledno nedostajao poene. To je bilo nešto novo: obično sam u tabeli imao više poena nego što sam zasluživao po pozicijama. Činilo se da sam u čistom šahovskom smislu napredovao. Dublje je postalo razumijevanje pozicije, poboljšalo se znanje otvaranja, a igra je u cjelini postala uravnoteženija i univerzalnija. Ali istovremeno me nije napuštao osjećaj da je nešto važno nepovratno otišlo. Ono posebno unutrašnje psihičko naprezanje, koje me ranije nikada nije napuštalo tokom partije, ustupilo je mjesto mirnom i trezvenom pogledu na poziciju. I nije bilo jasno šta u tim promjenama preovladava — dobitak ili gubitak.
Rijedak balans između ta dva stanja uspio sam da pronađem na turniru u Redžo-Emiliji. Krajem 80-ih i početkom 90-ih tradicionalni Božićni turnir u tom malom italijanskom gradiću, koji ranije nije privlačio velika imena, neočekivano se pretvorio u značajan šahovski događaj. Ovoga puta organizatori su uspjeli da okupe 15. kategoriju, što je u to vrijeme bila velika rijetkost. Mislim da to odgovara današnjoj 18—19. kategoriji. Već u prvom kolu uspio sam da crnima pobijedim Korčnoja u zanimljivoj i ne sasvim uobičajenoj partiji (partija br. 5). Nije bio nezanimljiv za teoriju ni duel sa Beljavskim (partija br. 27). Čitavu turnirsku distancu uspio sam da prođem bez ozbiljnih padova i gubitaka. Možda je pobjeda u Redžo-Emiliji za mene postala jednim od najviših dostignuća ne samo u sportskom, nego i u stvaralačkom smislu.
Pod znakom dostignute šahovske zrelosti protekla je cijela 1988. godina. Dosta uspješno nastupio sam na New York Openu, podijelivši drugo mjesto. Pobjedio je Vasilij Ivančuk, čija je šahovska zvijezda tada tek počela da se uzdiže. Dobro sam odigrao u Bilu, čiji sam stalni gost postao tokom 90-ih godina. Zauzeo sam drugo mjesto u prvoj ligi i ponovo se plasirao u državno prvenstvo. Prijale su mi i tada moderno postajale ubrzane partije. Na prvenstvu Evrope podijelio sam prvo mjesto s Karpovom, a postao sam i laureat Svjetskog prvenstva u Meksiku.
Ali svijet na koji smo navikli već se rušio. Nagla Perestrojka olabavila je birokratsku omču. Preko granice su hrlile stotine sovjetskih šahista, za koje je takva mogućnost ranije bila nedostižan san. I uopšte, u tvrđavi socijalizma dešavale su se čudne stvari. Direktni prenosi zasjedanja Vrhovnog sovjeta, koje je čitava zemlja gledala zadržavajući dah. Gorbačov, koji je na pozadini kremaljskih staraca djelovao gotovo kao mladić. Saharov, Sobčak, Jeljcin… Zemlja, još juče nijema, iznenada je dobila dar govora.
Za mene, kao i za većinu, to je bio pravi šok. Ali ne zato što je talas senzacija i razotkrivanja otkrio pravu sliku svijeta. Drske publikacije revolucionarnih urednika pročitao sam mnogo godina ranije, Solženjicinova djela progutao sam ubrzo nakon što su se pojavila na Zapadu, a političke zagonetke, oko čijeg se tumačenja javno borila najbolja demokratska pamet, nisu za mene predstavljale misteriju. Pravo čudo bila je lakoća s kojom je srušen kolos koji mi se činio nepobjedivim. Skoro, činilo se, nedavno smo Gena Sosonko i ja, pod utiskom glasne knjige Andreja Amal’rika „Hoće li Sovjetski Savez doživjeti 1984. godinu?“, sklopili opkladu o tom ishodu. Ja sam se kladio na potvrdan odgovor. Uz to, i da su vremenske granice bile pomjerene do kraja vijeka, to ne bi promijenilo moju opkladu. Gena je, naprotiv, u polemičkom zanosu ponudio i drugu opkladu, pomjerivši željeni datum na 1980. godinu. Ja bih sa zadovoljstvom prihvatio i poraz, ali takav ishod činio se potpuno nevjerovatnim 1974. godine.
I evo sada, kao i čitava zemlja, morao sam da proživim posljedice te neočekivane pobjede. Stvarnost se, kao i obično, pokazala mnogo surovijom od snova.
SLOBODNO PLIVANJE
Primijenjeno na šah, dramatičnost Perestrojke, doduše, nije se mnogo osjećala. Najprije je nastao Savjet velemajstora — unutarsavezno demokratsko tijelo, sasvim u duhu nastupajućeg smutnog vremena. Predvodio ga je Kasparov, a meni je pripala čast da najaktivnije učestvujem u njegovom radu. Međutim, postojao je kratko, jer burno vrijeme koje je dolazilo prestizalo je i najsmjelije naše snove.
Zatim se pojavila i međunarodna Velemajstorska asocijacija na čelu sa istim liderom. Tu su već postavljani i rješavani zadaci mnogo važniji za šah.
Iznenada se ukazala sasvim stvarna mogućnost da se postane pravi profesionalac — u zapadnom smislu te riječi — sa svim nesumnjivim prednostima i mnogim, nažalost, potcijenjenim manama tog novog statusa.
Ali moja lična perestrojka potrajala je još nekoliko godina.
Godina 1989. pokazala se prelomnom. Posljednje prvenstvo zemlje u mojoj sportskoj biografiji — zemlje koja se ubrzano približavala svom kraju — odigrao sam u Odesi.
Turnir je bio jak i ujednačen, a ja, zaokupljen životnim sumnjama i kolebanjima, igrao sam nervozno i nestabilno. U borbi za prva mjesta učestvovao sam samo posredno.
Pred posljednje kolo formirala se zapetljana situacija, u kojoj je čitava grupa učesnika zadržavala šanse na šampionsku titulu. Vodeći su bili Beljavski i Dolmatov, koji su za pola poena ispredili još nekoliko pratilaca.

Posljednji nastup za reprezentaciju SSSR-a — Evropsko prvenstvo u Haifi 1989, meč protiv Jugoslavije.
Pored mene Ejngorn, dalje Polugaevski, Mihail Gurevič, Salov.
Posmatraju Ivkov i Vaganjan.
Rasplet prvenstva bio je dramatičan: meni je pošlo za rukom da nanesem poraz Beljavskom, poraz je pretrpio i Dolmatov, a pobjednik je postao Vaganjan. Titula šampiona SSSR-a, prva i jedina u njegovoj sjajnoj karijeri, došla je Rafi na ovom turniru donekle neočekivano. Ali vjerovatno je u tome bila neka viša pravda: dugo čekana pobjeda pripala je ne strašno talentovanom, ali pustolovnom naglašenom avanturisti kakav je Vaganjan bio u mladosti, nego čovjeku i šahisti sa iskustvom, koji je prošao iskušenje vodom, vatrom i bakarnim bubnjevima. I bio sam sretan da sam i ja tome doprinio.
Posljednji se pokazao i ekipni šampionat Evrope u Haifi. Tačnije, sam turnir je sasvim dobro nastavio da živi nakon izvjesne pauze izazvane političkim potresima u Evropi, ali posljednje je bilo učešće ekipe SSSR-a u njemu. I, naravno, moje učešće u toj ekipi. Mnogo neobičnog događalo se oko nas. Pojavljivanje sovjetske ekipe u Izraelu postalo je važno političko dešavanje. Let kojim smo doputovali uopšte je bio prvi zvanični let Aeroflota u tu zemlju — a još nedavno tako nešto izgledalo je potpuno nemogućim. Sreo sam prijatelje s kojima sam se ranije oprostio zauvijek; uz to, sreli smo se i porodično — moja žena je takođe bila u sastavu delegacije.
Svijet se pred očima mijenjao. Rob koji je iznenada stekao slobodu — to je, naravno, prejak izraz. Ali možda je nešto slično osjećao i bespravni kolhoznik iz staljinskih vremena kad bi se odjednom našao u velikom gradu, i to sasvim legalno. Novo nije bila inostranstvo, nego samo osjećanje slobode — nepoznato i opojno.
(Nastaviće se)