
Niš, 2024
PRIČE
ŠAHOVSKI KORIFEJI U CARSKOM GRADU
Početkom sedamdesetih u Nišu su odigrana dva međunarodna turnira na kojima su „shodno svom nepredvidljivom globtroterskom renomeu“ učestvovali argentinski velemajstor Miguel Kinteros i Filipinac Eugenio Tore. Veću atrakciju u to doba je u našoj šahovskoj sredini bilo teško zamisliti. S obzirom na njihove prijateljske veze sa Fišerom, kroz njihovo prisustvo na indirektan način kao da je i sam nekrunisani kralj (meč sa Spaskim je bio u neposrednoj pripremi) bio tu. El grande Miguel je u to vreme bio u apsolutnom trendu, intenzivno je igrao po celom svetu, stigao je čak da nastupi i u tada zabranjenoj Južnoj Africi zbog čega je neko vreme bio pod Fidinom suspenzijom. Lako je pobedio na turniru, ali više od toga karakterističnim latinoameričkim šarmom, neposrednom komunikacijom i brzim skokovitim mislima dinamizirao je i ostale učesnike turnira da svekupno kreiraju istinski internacionalni doživljaj.
Još dva Argentinca su nakon njega pohodili Niš, IM Ema (igrao na turniru 1972 godine) za koga se ni tada, niti kasnije nije mnogo čulo i velemajstor Daniel Kampora koji je pobedio na međunarodnom turniru Niš-85. Za Kamporu me lično vežu neprijatne uspomene, jer je na indirektan način bio inicijalna kapisla serije mojih životnih nevolja. Naime nakon mog izvanrednog starta na openu Berlinsko leto 1985. (5 poena iz 6 partija), dobio me je remi završnicu na moj 32. rođendan nakon čega sam do kraja turnira naređao još dva poraza. Bilo bi sjajno da se tu stalo, međutim, zadnjeg dana boravka sam pokraden, nestali su pasoš, novac i kreditne kartice. Nije bilo baš lako organizovati izlazak iz Zapadnog Berlina bez pasoša uz surovu kontrolu na granici Istočne Nemačke, ali da sam znao šta me čeka samo dan kasnije radije bih ostao u gradu da i dalje rešavam problem. Naime, nakon što smo iscrpljeni negativnim događajima i dugom vožnjom stigli na Cetinje gde je počinjao ekipni šampionat Jugoslavije, lanac nesreća je nastavio da se odmotava jer sam se pri tuširanju okliznuo i slomio levi kuk. Epilog horor serijala i svojevrsne životne ironije je bio da se „njegov inicijator“ Kampora slavodobitno pojavio u mom gradu i dok sam ja video rane u ortopedskoj bolnici u Risnu, „bez ikakve griže savesti“ osvojio prvo mesto. Možda i najilustrativniji primer da je Niš vaistinu hrišćanski grad.
Eugenio Tore je bio mirnija priča, ali s obzirom na kasniju blistavu karijeru nije neskromno tvrditi da je i boravak u Nišu 1972 godine imao u tome odredenog udela. Prvi azijski velemajstor, apsolutni rekorder u uzastopnim olimpijskim nastupima (igrao je i na poslednjoj olimpijadi u Istanbulu), učesnik kandidatskog meča (izgubio od Riblija 6:4), višestruki šampion zemlje. Godinama prisan sa Fišerom, bio je glavni u logistici njegovih boravaka na Filipinima, a kruna njihovog odnosa bilo je poverljivo sekundanstvo na revanš meču sa Spaskim 1992. i učešće u promoterstvu Fišerovog šaha 1996 godine. O njihovom druženju kao svojevrsnom primeru odnosa u kome su iracionalno i ironija skladno ukomponovani sa odanošću i iskrenim prijateljstvom, govori anegdota iz taksija u Buenos Airesu koju je Tore po raznim svedočenjima voleo da u društvu prepričava. Naime pošto se predstavio kao šahista ne pominjući pri tom u istom kontekstu Fišera koji je bio sa njim, i nakon što su se detaljno „šahovski ispričali“ taksista ga je negde pred sam kraj vožnje pitao: „Ima li vesti i šta se dešava sa onim ludakom Fišerom“. Na turniru u Nišu, Tore je završio u sredini tabele (pobedio je bugarski IM Georgi Peev), ali je zbog svog dobrodušnog ponašanja, a verovatno i egzotičnosti koja po pravilu u provincijama „pravi čežnju za nepoznatim daljinama“ bio omiljen u publici. Iako je prošlo i više od 40 godina od njegovog boravka u gradu, za vreme klupskih brzopoteznih seansi njegov glavni navijač i prijatelj „iz davnih vremena“ poznati niški MK Paja Živković još uvek neku svoju „šahovsku lepoticu“ isprati komentarom „e pa da vidiš kako bije drugar na Eugenio Tore“.
Interesantna svetska šahovska figura kome je Niš značio vise od „običnog grada u kome je odigrao turnir“ je Ian Rodžers, prvi australijski velemajstor, globtroter, šahovski publicista i komentator. U „specifičnom simpatisanju grada“ dosledno ga je sledila njegova supruga Keti internacionalni šahovski sudija i fotoreporter sa velikih turnira, inače fanatični obožavalac srpskog kajmaka. Nezavisno od dva turnirska nastupa (1983 i 1985) na kojima se Ian nije proslavio, Rodžersovi su još dva puta privatno posetili Niš, posećivali su poznata mesta i ponašali se sasvim odomaćeno. Domaćin im je bio IM Zoran Ilić, u to vreme nesumnjivo najveći gradski šahovski internacionalac, koji u sklopu uzvratnih niško-australijskih šahovskih odnosa 1984 godine napravio globtrotersku šahovsku turneju po šestom kontinentu sve do Tasmanije i Aboridžinije. Dalji doprinos tim prijateljskim odnosima dao je naš IM Aleksandar Davidović koji se u potrazi za boljim životom otisnuo u Australiju i posredstvom Rodžersa (podrazumeva se i zbog svog šahovskog umeća) dva puta nastupio u nacionalnom olimpijskom timu (Olimpijade u Elisti i Manili). I dan danas Ian i Keti su na stalnoj vezi sa Nišom, nakon što je zbog stresa i hipertenzije prestao sa aktivnom igrom Ian (na insistiranje Keti) ne propušta priliku da mi uz novogodišnju čestitku podnese i medicinski raport o svom zdravlju.
(Naastaviće se)