2010.g.
KONAČAN IZBOR
Pravi život šahovskog profesionalca za mene je zapravo počeo tek 1971. godine. Naravno, i prije toga lavovski dio vremena i misli zauzimao je šah, ali bilo je tu i studentskih obaveza na institutu. Uz to, studentska stipendija — veoma skromna — bila je jedini redovni prihod. Postojali su, doduše, i bonovi za hranu, koji su se uz malo snalažljivosti pretvarali u novac, a ponekad bi se desila i neka nagrada na turniru, što bi odmah život učinilo prelijepim. Ali sve to ipak nije moglo da se nazove profesijom.
Kako se približavao kraj studija, sve češće sam počinjao da razmišljam o budućnosti. Šah je u to vrijeme bilo zanimanje koje se donekle poštovalo, ali mu je status i dalje ostajao prilično nejasan. Profesionalni sport u zemlji zvanično nije postojao, pa je diploma o visokom obrazovanju — iako besmislena sa praktične tačke gledišta — ipak davala određenu dozu ugleda onome ko je posjeduje.
Pri Sportskom komitetu SSSR-a postojale su stalne ekipe za razne sportove, pa i za šah. A pored toga što je bilo izuzetno teško uopšte ući u takav sastav zbog ogromne konkurencije, još je teže bilo tu se zadržati. Broj radnih mjesta bio je mnogo manji od broja onih koji su ih željeli dobiti. Postojao je i određeni broj stipendija (tako su se stidljivo nazivale plate sportista) u sportskim društvima poput „Burevestnika“, „Spartaka“ i drugih, ali i tamo su postojali isti problemi.
Po završetku instituta, uz diplomu sam dobio i čin oficira, jer je na našem fakultetu postojala tzv. vojna katedra. Ne bih da objašnjavam naziv svoje vojne specijalnosti — već samo sjećanje na nju budi u meni jezu — ali to zapravo i nije važno. Međutim, činilo mi se zanimljivim da iskoristim godine provedene u institutu na takav način. Poslije konsultacija s kompetentnim ljudima, prije svega sa Jefimom Jefimovičem Koganom, koji je vodio armijski šah u Odesi, odlučio sam da rizikujem.
Suština dovitljive ideje bila je u tome da primam oficirsku platu, a da se zapravo bavim svojim profesionalnim, velemajstorskim šahovskim radom, dok bih formalno imao potpuno druge, gotovo izmišljene obaveze. Teoretski se takvo čudno „razdvajanje ličnosti“ priznavalo, ali kako će to funkcionisati u praksi — nije bilo jasno.
Tako sam postao prevodilac (Kogan je uvijek dodavao: „sa Deribasovske na Rišeljevsku“) u prevodilačkom birou Odeske vojne škole. O uniformi i specifičnostima te „nacionalne“ vojne službe govoriću kasnije — za sada je moja glavna obaveza bilo učešće u raznim ekipnim armijskim takmičenjima.
Moj novi status nije nimalo smetao da učestvujem na narednom studentskom prvenstvu svijeta. Bio sam već i starosjedilac, i vođa, i kapiten tima u isto vrijeme, a predstojeće prvenstvo bilo je peto u mojoj karijeri. Moglo je biti i šesto, ali smo prethodne godine bili primorani da preskočimo prvenstvo u Izraelu, sa kojim su diplomatski odnosi uspostavljeni tek mnogo kasnije.
Poredak tabeli ni ovoga puta nije bio očigledan, pošto su se u ekipi pojavila nova lica, i to kakva — Karpov i Balašov! Ipak, odlučeno je da se zadrže mjesta zauzeta na prvenstvu SSSR-a. Tako sam ja igrao na prvoj tabli, Balašov na drugoj, a Karpov na trećoj. Odlučna i nepovratna rokada desila se godinu dana kasnije, kada smo Toļja i ja zamijenili mjesta.
Tradicionalne pripreme pred put nisu bile sasvim uobičajene: neki članovi ekipe stigli su sa suprugama. Naravno, spreman sam da priznam da ovaj prijatni vid priprema nije bio najefikasniji, ali naša ekipa je bila toliko jaka da su se mogle dozvoliti određene slobode. Pored već pomenute trojke, u Puerto Riko su otputovali Kuzmin, Razuvaev i Podgajec. Posebno vrijedi ispričati nešto o Miši, ili Mišelu, kako smo ga zvali. Podgajec je prvi put glasno najavio sebe 1968. godine, ušavši na prvenstvo SSSR-a. U ono doba to je već predstavljalo važnu stavku u biografiji svakog majstora. Ali Odešanin se nimalo nije izgubio u uglednom društvu, već se našao u gornjoj polovini tabele. Svoj uspjeh Miša je ponovio dvije godine kasnije. U tim godinama Podgajec je postao i stalni član omladinske ekipe SSSR-a, a ukupno je osvojio pet zlatnih medalja — dostignuće kojim se nije mogao pohvaliti baš svaki budući velemajstor. Ali Mišel ipak nikada nije postao velemajstor, a rezultati iz tih godina ostali su vrhunac njegove šahovske biografije. Zašto se tako desilo? U strogoj selekcionoj šemi koja je tada postojala, nerijetko je bilo potrebno igrati na pobjedu po svaku cijenu, zanemarujući objektivnu procjenu pozicije, preuzimati rizik opravdan sportskom situacijom, ali bez ikakve veze s unutrašnjom logikom šaha. Mišelu, sa njegovim finim i dubokim razumijevanjem pozicije, takav pristup bio je organski stran. Nedostatak pola poena ili poena povremeno je postajao uzrok ličnih tragedija. Na sreću, u slučaju Podgajca to se nije desilo. Ostvario se kao trener, dugi niz godina faktički postavši drugo šahovsko „ja“ svog bivšeg saigrača iz ekipe, Anatolija Karpova.
Prvenstvo u Puerto Riku suštinski se pretvorilo u nastavak priprema — prijatan i neopterećujući, istina, bez supruga. Naša ekipa je ponovo osvojila titulu, pri čemu je razmak u odnosu na drugoplasirane bio nevjerovatno veliki.
(Nastaviće se)