2010.g.
Sastav velemajstorske ekipe bio je veoma solidan: Talj, Korčnoj, Štejn — zvijezde svjetskog ranga. Bili su tu i predstavnici takozvanog drugog ešalona — Suetin, Liberzon, Lutikov i Šamkovič, ali u cjelini je ekipa velemajstora bila neosporni favorit. Mladost je predstavljana Kuzminom, Guljkom, Kuprejčikom, Ceškovskim, Podgajcem i Tukmakovim. Vaganjan, koji je igrao u prvom krugu, ali je odlazio u inostranstvo, u drugom je zamijenjen potpuno mladim Sašom Bjeljavskim. Već se ne sjećam iz kojeg razloga nisu igrali, a nesumnjivo bi pojačali našu ekipu, Karpov i Balašov.
Meč-turnir je održan u dva kruga po ševeniškom sistemu, tj. svaki od mladih majstora trebao je odigrati 14 partija protiv velemajstora.
Borba u meču bila je, međutim, tvrđa nego što se očekivalo. Na kraju krajeva, velemajstori su pobijedili s prednošću od pet poena, ali u velikoj mjeri to se dogodilo zbog izuzetno loše igre Bjeljavskog u drugom krugu, koji je osvojio samo pola poena. Među velemajstorima pobijedio je Talj, a u našoj ekipi najbolji je bio Genadij Kuzmin. Sjajan rezultat Gene nije bio slučajan. To su bile njegove najbolje godine — početkom 70-ih blistao je na prvenstvima SSSR-a, uspješno nastupio na međuzonskom turniru, postao olimpijski šampion u ekipi. Viktor Korčnoj, usput rečeno, krajnje loše je nastupio u Sočiju, istakao je u našoj ekipi upravo Genadija, napominjući specifičnu igru mladog Luganjčanina.
I ja sam bio sasvim zadovoljan rezultatom, zaostajući za Kuzminom za pola poena, izgubivši, istina, mini-meč od Talja, ali pobijedivši Korčnoja i Štejna.
Nesumnjivo, majstori u ovom takmičenju bili su motivisaniji nego njihovi renomirani kolege, ali u svakom slučaju postalo je jasno da su najbolji mladi šahisti već sasvim dostigli velemajstorski nivo. To se potvrdilo već na narednim turnirima.
Ipak, naša je generacija, čini mi se, tako i nije rekla svoju glasnu riječ u šahu; niko od nas nije ozbiljno učestvovao u borbi za svjetsku titulu. A i na Zapadu, od velemajstora rođenih u četrdesetim, samo su Vlastimil Hort i Robert Hübner stidljivo iskazali sebe na turnirima kandidata. Naravno, bio je Fišer — ali to je upravo ono izuzetak, koji najjasnije potvrđuje pravilo.
U tridesetim godinama rođeni su Korčnoj, Polugaevski, Spaski, Talj, Larsen i Portiš, a nakon nas pojavili su se Karpov, Vaganjan, Bjeljavski, Timman, Andersson, Meking, Ljubojević. Našu generaciju može se nazvati „izgubljenom“. Naravno, rat je imao uticaja, ali ni poslijeratni bum nataliteta nije promijenio situaciju. Krivo li je za to poluglado djetinjstvo ili je to jednostavno šala vječno tekućeg Vremena?
Anatolij — odavno već Anatolij Avramovič — Byhovski, i dalje ostaje u igri. Nastavljajući liniju koju je, činilo se, prekinuo, nedavno je izveo u veliki šah potpuno mladog Aleksandra Griščuka. Po navici ponavlja da je kod mene sve još ispred, zaboravljajući da sam odavno već otac tom mudrom Toli, s kojim me spojio život prije četrdeset godina.
Godina se odužila i nikako da se završi. Predstojao je 38. šampionat SSSR-a, za koji sam se kvalifikovao još prije pola godine. Za razliku od prethodnog, nije bio tako zastrašujući po sastavu, a i moji poslednji uspjesi davali su dodatni optimizam.
Startovao sam dobro: 2,5 od 3. Korčnoj je, međutim, imao pola poena više. U četvrtom kolu održan je susret lidera. Partija je bila vrlo zanimljiva; u jednom trenutku čak sam žrtvovao damu, čije bi uzimanje odmah dovelo do katastrofe za crnog. Viktor L’vovič se borio očajnički, ali partiju nije uspio spasiti (partija br. 1). Od tog trenutka naše turnirske staze su se na neko vrijeme razišle — ja, inspirisan lijepom pobjedom, nastavio sam osvajati poene, dok je Korčnoj na neko vrijeme usporio. Sve mi je polazilo za rukom: najbolje pozicije sam pretvarao u pobjede, najgore spašavao. Nakon 13. kola imao sam 10,5 poena, +8. Potpuno fantastičan rezultat za šampionat zemlje!
Međutim, Korčnoj je, oporavivši od šoka, počeo nizati pobjedu za pobjedom. Prelomni trenutak u ovoj trci bilo je 15. kolo. Izgubivši od svog zemljaka Podgajca, dozvolio sam opasnom pratiocu da me dostigne. Iako sam, usprkos nagomilanom umoru, igrao prilično dostojanstveno do kraja, od pobjednika me dijelilo čitavih pola i po poena — beskompromisni Korčnoj u potpunosti se rehabilitovao za sočijsku neuspjeh. U posljednjem kolu uspio sam sačuvati srebrnu medalju u partiji sa Štejnom, koji je zaostajao pola poena.
Ali, naravno, i drugo mjesto bilo je grandiozan uspjeh. Pogotovo što mi je donijelo dugo željenu titulu velemajstora. Istina, samo saveznog; međunarodnog velemajstora za argentinsko ispunjenje norme mi nisu dodijelili, ograničivši se na međunarodnog majstora. Pravila su tada bila stroga i preskakanje titule je bilo strogo zabranjeno.
Odlično su nastupili i moji drugovi iz omladinske reprezentacije: Balašov, Karpov, Podgajec, tako da je pitanje odsustva promjena potpuno skinuto s dnevnog reda.
Kući sam se vratio u posljednjim danima odlazeće, a za mene sretne godine. Ali da bih zaokružio tako uspješno završenu partiju, trebalo je pronaći dostojan završni potez. Ponudio sam svoju ruku i srce djevojci koju sam upoznao pred Buenos Aires i s kojom sam zajedno prošao teške dane kolere.
Iskusni šahisti znaju da se na tabli ponekad javljaju iracionalne situacije, kada ni grozničavo prebrojavanje varijanti, ni dugogodišnje razumijevanje pozicije ne pomažu.
Tada, slijedeći neki unutrašnji impuls, ruka sama od sebe odigra potez. U tim rijetkim trenucima, kada intuicija ne vara, pozitivan efekat takvog poteza ponekad nadmaši i najoptimističnija očekivanja, iako se ponekad ispostavi da je rezultat ponešto drugačiji od prvobitne zamisli.
Te novogodišnje noći napravio sam najbolji potez u svom životu.
(Nastaviće se)