2010.g.
Za svaku priliku kod Fim Fimjiča je postojao neki vic — neprestano je sipao šale i začas bi osmijehom neutralisao sve tegobe putovanja i turnira. Usprkos znatnoj razlici u godinama i statusu, bio mi je prije stariji drug i kolega nego strogi i nepristupačni šef. Osvojivši titulu svjetskog prvaka prije 13 godina, on je u mojim očima već tada bio čovjek u godinama. Bilo je nezamislivo i pomisliti da će još kroz 13 godina stići do finalnog meča kandidata i izgubiti tek od Garija Kasparova, koji mu je po godinama mogao biti unuk. Mirno, čak smireno prihvatanje svijeta oko sebe, u spoju sa zadivljujućom unutrašnjom harmonijom, odredilo je njegovo nevjerovatno stvaralačko dugovjekstvo. U Buenos Ajresu Smislovu igra nikako nije polazila za rukom, ali se njegovo nesumnjivo nezadovoljstvo rezultatom nije pretvaralo ni u razdražljivost, ni u pokušaje da na silu preokrene turnirsku sudbinu. Vasilij Vasiljevič ostajao je isti: miran i dobronamjeran.
Već na otvaranju turnira postali su očigledni nagovještaji budućih organizacionih problema. Robert Fišer, glavni favorit predstojećeg turnira, nije stigao na početak. Pored toga, organizatori su izgubili svaki kontakt s njim. Unaprijed je dobio pozamašan honorar za ono vrijeme — dvije i po hiljade dolara (usput, prva nagrada bila je hiljadu i po) — a Amerikanac je, izgleda, izgubio interesovanje za turnir. Time je pod znak pitanja doveden najavljeni visoki prestiž takmičenja. Ali reakcija predsjednika federacije Karlosa Gimara bila je vrlo karakteristična: „Kod zubara idem kad zub zaboli.“ Prethodeći događajima, može se reći da stomatološka pomoć nije bila potrebna samo predsjedniku.
Vijesti od Fišera pojavile su se tek do drugog kola, a on lično — do trećeg, ali ni tada nije sjeo za tablu. Postalo je jasno da se turnir ne uklapa u planirane rokove i morao je biti produžen za dva dana. To je izazvalo proteste Amerikanaca Reševskog i Bisgajera, koje su više nego druge nervirali ekscentrični postupci njihovog sunarodnika. Umireni su materijalnom kompenzacijom, što je izazvalo negodovanje ostalih učesnika. Onda se moralo platiti i ostalima. Neplanirano produženje turnira dovelo je do još jedne bez presedana odluke. Pred kraj je najmlađi učesnik, Enrike Meking, objavio da mora ranije da se vrati u Brazil, pa bi partiju posljednjeg kola s Najdorfom trebalo početi ranije od ostalih. Tu se, međutim, usprotivio Argentinac. Organizatori su, svojom poznatom vještinom, jednostavno zamijenili redoslijed i posljednje kolo odigrano je prije pretposljednjeg. Na toj pozadini uobičajeni problemi Reševskog i Fišera, vezani za njihova religijska ograničenja, rješavali su se lako: petkom su igrali ranije, da bi do pet sati popodne bili slobodni, a subotom je kolo zakazivano za 20.30. Da ne govorimo o tome da su i obična kola počinjala neuobičajeno kasno — u 18.15 — pa su se subotnji dueli otegli duboko u noć. A to su bile samo neke od teškoća s kojima su se suočavali i organizatori i učesnici.
Ispalo je tako da sam se od samog početka našao u epicentru događaja, jer mi je žrijeb dodijelio partiju s Fišerom u prvom kolu. Kao i njegove dvije sljedeće, i ona je bila odložena, pa sam prvi put vidio čuvenog Amerikanca već naspram sebe — kao protivnika. Ali i to se desilo tek pola sata kasnije od predviđenog vremena, jer se u posljednjem trenutku mijenjalo osvjetljenje — opet po Fišerovim uputstvima.
Može se reći da sam dobro igrao u Buenos Airesu — i prije i poslije te nesretne partije. Ali baš nju sam odigrao odvratno — bojažljivo, bez plana i nekako bezvoljno. Najlakše bi bilo da to objasnim svojim ličnim problemima: privikavanjem na neobične uslove, prirodnom stidljivošću debitanta pred velikim šahistom. Ali i svi ostali učesnici, čak i najčuveniji, igrali su s Fišerom kao osuđeni. I Reševski, i Najdorf, i Smislov bijelima su od prvih poteza igrali na odbranu, ne pomišljajući ni trenutka da se bore za inicijativu. Istina, spasili su se, ali prizor je bio krajnje jadan. Da, Bobi je igrao sjajno — i danas mislim da je Buenos Aires 1970. bio najbolji turnir u njegovoj karijeri. Ali to samo djelimično objašnjava neobičnu pasivnost i onu čudnu potisnutost njegovih protivnika.
Ne samo njegova igra, već i njegovo ponašanje na sceni bilo je neobično. Praktično nije ustajao od table, što je u to vrijeme bila rijetkost. Povremeno bi ipak ustao, ali ne toliko da se odmori ili da pogleda pozicije konkurenata, koliko da dopuni svoju čašu mlijekom, koje je pio u ogromnim količinama. Ne znam da li je to bila svjesno smišljena strategija ili se tako spontano namjestilo, ali u turnirima na kojima je igrao svi ostali šahisti, ma koliko veliki bili, neizbježno su ostajali u sjenci velikog i strašnog Bobija. Naravno, to nije moglo a da ne utiče na njegove protivnike.
Ni u analizi Fišera nije prvenstveno zanimala istina, već njegova sopstvena igra. Kod svih ostalih greške su bile prirodne i neminovne; samo je od sebe zahtijevao maksimum i bio istovremeno neumoljiv kritičar. Osjećaj sopstvene izuzetnosti ispoljavao se sasvim jasno, iako je pritom uvijek ostajao krajnje učtiv i korektan.
Naravno, Fišer je pripadao krugu „čudnih“ ljudi — onih koji u šahu nalaze utočište od strasti neshvatljivog spoljnog svijeta, onih koji se osjećaju srećno samo u prostoru omeđenom magičnim kvadratom šahovske table. Potpuno zaokupljen tajanstvenim životom figura, savršeno osjećajući harmoniju tog vještačkog postojanja, on u suštini i nije imao potrebu za stvarnim životom, gdje se sve odvija bez ikakve logike, gdje je sve nejasno i zato opasno.
Ali istovremeno, on je strasno želio priznanje svijeta — baš tog grubog spoljnjeg svijeta koji mu je bio neshvatljiv i strašan.
(Nastaviće se)