2010.g.
Ne zalazeći u detalje, reći ću da se glavna vježba sastojala u zamjeni „r“ pri čitanju duplim „d“. Snažno „didikajući“, čak se i umorio od sopstvenog radnog entuzijazma. I tu se dogodilo čudo: najprije se između dva „d“ pojavila jedva primjetna vibracija, a još nekoliko minuta kasnije on je jasno zarežao. Ubrzo su „d“ sasvim otpala i kosmički brod Vovinog “r” izbio je na slobodu.
Ali da se vratimo umjetnosti… Njegov školski drug Miša rano je obolio od pozorišta; upravo je od njega Vova prvi put čuo tada zabranjena imena Tairova i Mejerholjda. Do osmog razreda Mišina režiserska budućnost bila je već predodređena. Tako da nije bilo nimalo slučajno što su se njegove napredne stvaralačke koncepcije našle u sukobu s jadnim shvatanjima o režiji rukovodioca školskog dramskog kružoka, gdje je Miša bio priznati solista. Sukob se završio raskidom, a početnik-režiser donio je odluku da napravi alternativnu predstavu koja bi čitavom svijetu pokazala ko je ko. Tako je Vova odmah upao u samu žižu pozorišnog života.
Sa izborom komada za debi Miša nije sitničario: „Mocart i Salijeri“ — jedna od genijalnih malih tragedija Puškina — potpuno je odgovarala ambicijama mladog režisera. Mocarta je, naravno, dodijelio sebi. Vovi je pripao Salijeri. Svi moji stidljivi nagovještaji o nedostatku scenskog i muzičkog iskustva, kao i o mladom uzrastu početnika-glumca, razbijali su se o neograničenu sigurnost režisera. Uz to, po Miši (i po Mejerholjdu), glumci su bili samo marionete u rukama svemoćnog režisera. Predstava je prošla s velikim uspjehom, a ja sam bio djelimično zadovoljan time što sam na sceni otrovao svog mučitelja. Ostaje još da dodam da Mihail Levitin, poznati pozorišni režiser, nastavlja da muči glumce i dan-danas.
Otprilike u to isto vrijeme potiče i moj trenerski debi. Moj najbliži drug, Saňka, nikada nije posvećivao mnogo vremena šahu. Glavna strast njegove mladosti, koja se zadržala kroz čitav život, bila je matematika. Ali ipak se probio na omladinsko prvenstvo grada i, naravno, strašno se nervirao pred turnir.
Ja sam preuzeo trenerske funkcije. Pred svakim novim protivnikom dobijao je najsitnije uputstvo, ne samo o izboru otvaranja i strategije u središnjici, već i o tome kako da se ponaša protiv svakog pojedinog rivala — tu su se osjetile Mišine lekcije iz pozorišnog umijeća. Saňka je pobijedio i taj turnir, i sljedeći. Kako kaže, nikada se u šahu nije osjećao tako opušteno i slobodno kao u tom kratkom periodu našeg stvaralačkog saradništva. Meni se to zanimanje takođe dopalo. Da sam na vrijeme čuo glas svog poziva, možda bih danas bio gotovo jednako slavan kao Mark Dvorecki. A ovako, za duge godine sam sebe osudio da budem trener jedinom učeniku — bezvrijednom i pretjerano samoposmatrajućem, lijenom i tvrdoglavom, a najvažnije, nezahvalnom — samom sebi.
Ali, ma koliko samostalni život bio divan, misli o predstojećem iskušenju nisu me napuštale. Na istoku je, sudeći po pismima, vladala idila, a ljeto se brzo približavalo.
I došao je dan kada su već Vovu ispraćali iz onog istog novog, kao da je posebno za ovu neobičnu priču sagrađenog, aerodroma. Ispraćali su ga, ako ne zauvijek, onda na godine. Niko nije vjerovao mojim obećanjima da ću se vratiti do početka školske godine.
A u međuvremenu sam ja razradio plan kampanje — divan plan, promišljen do najsitnijih detalja. Prvo, ne sukobljavati se, ne razjašnjavati odnose i nikome ništa ne prebacivati. Drugo, kad god je moguće, opustiti se i uživati. Treće, nenametljivo, ali redovno pokazivati koliko važan prostor šah zauzima u mom životu. A jednog lijepog dana — skromno, ali svečano — pokazati poziv u ekipu Ukrajine za učešće na omladinskom prvenstvu SSSR-a. Još u Odesi došao sam do zaključka da je moja jedina nada za povratak — šah. I zato sam napisao pismo glavnom treneru omladinske reprezentacije, Juriju Nikolajeviču Saharovu, s molbom za takav poziv, napominjući pri tome da moje stvarno učešće nikako nije vezano za samo pozivanje.
Do izvjesnog vremena sve je teklo po planu. Vova je oca zvao tatom, igrao se sa polubraćom, gutao knjige i čekao pismo. Ali njega nikako nije bilo. Nikada nisam razgovarao sa Saharovim o toj temi, pa ne znam šta se zapravo dogodilo: da li je on moje pismo smatrao drskošću jednog klinca, da li nije želio da se upliće u vrlo osjetljivu porodičnu situaciju, ili se sa pismom — mojim ili njegovim — nešto dogodilo… Međutim, stigao je datum početka prvenstva SSSR-a, i shvatio sam da na pomoć ne mogu računati.
Nastupili su najteži dani u Vovinom životu. A vjerovatno i u maminom.
Svake večeri poslije večere započinjao sam uvijek isti, za sve nepodnošljiv razgovor, poslije kojeg sam obično ostajao u potpunoj samoći: suprotstavljala su mi se ne samo dva odrasla, meni bliska čovjeka, nego ni Vova nije izdržavao. Razilazili bismo se u suzama, a sljedeće večeri nemilosrdna priča koja se ponavlja bi se ponovo zavrtjela. Na kraju sam izjavio da ću otići u svakom slučaju; ako ne kupe kartu, otići ću pješke — po šinama. I otišao bih, vukući za sobom Vovu koji se opirao. Ali, na sreću, roditelji su popustili. Sedmodnevni put vozom nazad, kroz čitavu zemlju, bio je za Vovu put u odrasli život, istovremeno primamljiv i zastrašujući.
(Nastaviće se)