2010.g.
On uobičajenim pokretima crta na asfaltu ogromnu fašističku svastiku.
I užas na mamnom licu, koji je pogodio Vovika i koji je nosio kroz čitav život. Zašto? Svastike su žustro škrabali svi klinci. Njima, kao i petokrakama, bili su ukrašeni svi plotovi…
Svastike više nisam crtao, ali tek decenijama kasnije shvatio sam u čemu je stvar, i zakašnjeli strah me obuzeo.
Godina 1952 — slučaj ubica u bijelim mantilima tek je bio pred vratima, ali državni antisemizam, koji je Vođa privremeno potisnuo za vrijeme rata, već je dobio na snazi. Mama je radila kao pedijatar u dječijoj poliklinici i bila je Jevrejka…
Josif Visarionovič Staljin uopšte je zauzimao veliko mjesto u Vovikovom životu. Ovdje je zgodno reći da se mali Vovik nije odlikovao rječitošću: progovorio je kasno i trebalo mu je „tumačenje znakovima“. Ali imao je talenat koji ga je jasno izdvajao među vršnjacima. Srećan i pravi talenat! Od prvih mjeseci života počeo je da razlikuje Vođu Naroda od ostalih ljudi, nepogrešivo ga prepoznajući na svim fotografijama i plakatima. Da bi ga prepoznavao na portretima, nije trebalo mnogo pameti, jer su visili na svakom ćošku. Ali Vovik ga je pronalazio i na grupnim fotografijama, gdje su ga čak i odrasli teško uočavali. Nekako je uspijevao da prepozna genijalnost čak i na ranim fotografijama vođe, na kojima, činilo se, ništa nije nagovještavalo buduću veličinu.
Kad bi prepoznao svog miljenika, uperio bi u njega svoj mali prstić i trijumfalno poviknuo: KAAN! Ta igra se dopadala i njemu i odraslima, sve više izoštravajući njegovo umijeće.
Ne zna se dokle bi ga taj dar odveo da se nije desila nesreća.
I taj dan se takođe urezao u njegovo pamćenje za cio život.
5.marta 1953. godine, kao i svakog 5. marta, bio je njegov rođendan. Ovog puta je punio 7 godina. Važan datum, jer je značio početak nove etape u njegovom životu.
Te godine trebalo je da krene u školu. Naravno, takav značajan događaj nije mogao da prođe neobilježen. Ali Vođa i Otac bio je teško bolestan, a čitava zemlja sa strahom i nadom slušala je izvještaje o stanju njegovog zdravlja. Poslije velikih sumnji i kolebanja, na porodičnom savjetu donesena je odluka da se ipak pozovu gosti, ali samo najbliži. Još mu je u sjećanju ostalo kako je, zaigravši se s drugovima, osjećao na sebi mamine osuđujuće poglede.
A sljedećeg jutra zajedno su plakali kad su čuli strašnu vijest.
Otprilike u isto vrijeme dogodio se još jedan događaj, naizgled ne toliko kosmičkih razmjera, ali koji ga je potresao ništa manje i koji je radikalno promijenio čitav njegov život.
IZNENADNA STRAST
On se upoznao sa šahom. Reći da je naučio da igra bilo bi veliko preuveličavanje, jer su se i pravila donekle razlikovala od opšteprihvaćenih, a da ne govorimo o nivou igre.
Ali ta ga je Igra odmah i potpuno zaokupila. Čovječanstvo se podijelilo na dva, nažalost nejednaka dijela: na one koji su znali da igraju, i na sve ostale. Prvi su bili predivni, tajanstveni i neodoljivi, a ostali su postali nezanimljivi. Sada bi se on, kao krpelj, zakačio za svakoga ko bi nepažljivo otkrio da zna šah. Među maminim prijateljicama jasno se počela davati prednost onima čiji su muževi znali pomjerati figure.
Strogoj selekciji bili su podvrgnuti i mamini pacijenti, tačnije — njihovi očevi.
Ne može se reći da je ova iznenadna strast s oduševljenjem bila prihvaćena u porodici. Kod kuće niko nije igrao šah, a dječaku su željeli drugačiju budućnost. U idealnom slučaju vidjeli su ga kao muzičara — čuvena Stoljarskova škola u Odesi bila je na svačijim usnama; prisustvo sluha takođe su potvrdili autoriteti. Moguće je da bi se približavanje muzici i dogodilo da su bližnji bili istrajniji — ranije. Ali sada — poslije trovanja Igrom — njihov trud postao je potpuno besmislen.
Prvi potezi. Odeski dvorac pionira, 1957. godina.
Samuil Nutovič Kotlerman posmatra partiju svojih mladih štićenika. U prvom planu desno — autor.
Shvatili su to ne odmah; prošlo je nekoliko godina prije nego što je Vovik odveden u Dvorac pionira, gdje je predstavljen svom prvom učitelju — Samuilu Nutoviču Kotlermanu.
Tako se završilo njegovo bezbrižno djetinjstvo.
Život se radikalno promijenio. Njegovim centrima postali su srijeda i nedjelja, kad su se održavali časovi u Dvorcu, a ostali dani bili su ispunjeni iščekivanjem te sreće.
Praznik je počinjao još ranije — od priprema. Vova je morao sam da pređe gotovo čitav Grad (a Gradom su i tada, i sada — iz navike — zvali ono što je danas istorijski centar) — znatnu udaljenost.
On, ispunjen sopstvenom odraslošću i važnošću posla kojim je bio zauzet, išao je preko Tiraspoljske, Preobraženske, Deribasovske ulice prema Primorskom bulevaru. A otud je već bilo na dohvat ruke do Voroncovskog dvorca, preimenovanog u Dvorac pionira.
Iako je tada njegova maršruta zvučala drugačije (ulica 1905. godine, ulica Sovjetske armije, ulica Lenjina), Odesisti su iz navike koristili stara imena. A sada se sve ponovo vratilo na svoje staro mjesto.
Postepeno se upoznao sa starosjediocima i postao „svoj“ u šahovskom kružoku.
U suštini, to je bilo jedino mjesto u gradu gdje su se djeca ozbiljno bavila šahom, pa se tu sakupilo najrazličitije društvo: i po uzrastu, i po vaspitanju, i po kvalifikaciji. On je bio jedan od najmlađih, ali bilo je i šesnaestogodišnjaka; bilo je djece iz takozvanih inteligentnih porodica, ali i pravih razbojnika.
Bio je početnik i po stažu i po snazi igre, ali u kružoku su bili i drugokategornici. Kako je jednom čovjeku uspijevalo da ukroti tu hordu — zagonetka je. Uz to, Mulja, kako su iza leđa zvali svog Učitelja, nije bio profesionalni šahovski trener. Bio je jak kandidat za majstora — jedan od najjačih u Ukrajini. Za to vrijeme, to je bilo ozbiljno.
Majstori su se uopšte smatrali gotovo nebeskim bićima, a kako je naš Učitelj po osnovnoj profesiji bio profesor hemije (uzgred, jedan od najboljih u gradu), njegova sportska dostignuća bila su predmet i našeg ponosa.
(Nastaviće se)