2010.g.
Predgovor
Genna Sosonko
Preovlađujuća većina savremenih šahista ne samo da se nikada nisu sreli za tablom sa Robertom Fišerom, nego čak nisu ni vidjeli američkog genija. Nije ni čudo: svoju posljednju turnirsku partiju Fišer je odigrao prije skoro četrdeset godina. Utoliko je zanimljivije svako svjedočanstvo o Fišeru sada, kada je jedan od najsjajnijih šampiona u čitavoj istoriji igre otišao iz života. Vladimir Tukmakov ne samo da je igrao s njim, nego ga je vidio i izbliza tokom dugog turnira u Buenos Ajresu 1970. godine i detaljno se prisjeća tih susreta.
Opisujući običaje i navike države koje više nema, autor koristi izraze razumljive samo ljudima onog vremena: „provjera u Organima“, „izlazan-neizlazan“, „odgovoriti Sportkomitetu“, „šef delegacije“, „sređivanje dokumenata“, „karakteristika“, „kvota čovjekovih-izlazaka“, „raspodjela međunarodnih turnira“, „šoping, za koji je vremena uvijek falilo“ i tako dalje. Lako je primijetiti da su gotovo svi ti izrazi vezani za putovanja u inostranstvo — jedno od najvećih dobara u sistemu vrijednosti Sovjetskog Saveza. Mladi šahisti, za koje su još jedan open u Španiji, rapid u Holandiji ili igranje u njemačkoj Bundesligi samo puka prostorna premještanja, moći će da pogledaju drugačijim očima na vlastiti život; a oni stariji će još jednom osjetiti sve čari onih slavnih vremena.
Velemajstor piše da je njegova knjiga namijenjena uglavnom šahistima. Naravno, tako je. Ali zar ona neće biti zanimljiva i onima koji uopšte ne poznaju poteze šahovskih figura? I to ne samo zato što je šah maleni odraz života, nego i zato što je mozaični svijet sovjetskog šaha, o kojem Tukmakov piše, bio ispunjen likovima koji su blistali svim bojama duge — neobičnim ličnostima, tim zanimljivijim u društvu u kojem su svi morali misliti jednako.
I ko zna, kada reflektor budućnosti obasja taj čudni, ni sa čim uporediv režim, istoričarima će biti zanimljiv i takav fenomen kao što je šahovska igra, koja je tada doživjela neviđeni procvat i popularnost. A ova knjiga dodaće još nekoliko poteza slici običaja i navika države kojoj je teško naći analog u svjetskoj istoriji.
Drugi dio knjige — sasvim šahovski. Provjerivši na kompjuteru svoje najbolje partije, Tukmakov je otkrio u njima mnoštvo grešaka za koje nije ni slutio dok su se igrale. Kao i uvijek, bez milosti i otvoreno ih je istakao, ne pokušavajući ni najmanje da „uljepša vlastito, poprilično nesavršeno stvaralaštvo“.
Ne mogu se složiti s njim. Zar partije Morfija ili Talja, kada se stave pod nemilosrdno oko mašine, koja ne oprašta nijednu grešku, danas izgledaju baš toliko besprekorne? I ko se može obavezati kakva će biti ocjena partija koje nam se danas čine bezgrešnima, kada ih za dvadesetak godina analiziraju još moćniji procesori i još savršeniji programi?
Ne, ne mogu da se složim s tako pesimističnim pogledom autora knjige na vlastito stvaralaštvo. Ljubitelj šaha, kada počne da preigrava njegove partije, neće se pokajati: naći će u njima i lijepe zamisli, i neočigledne manevre, naučiće logici razmišljanja i dosljednosti u sprovođenju plana — što je uvijek bilo karakteristično za stil igre odeskog velemajstora. Mladi šahista, željan usavršavanja, vidjeće na stranicama knjige ne beživotne znake koji znače da bijeli ima malu prednost ili da crni imaju odlučujuću. Pročitaće kratak prikaz o protivniku, ponekad i njegovu karakteristiku. Slijedeći autora, shvatiće u čemu se tačno sastoje prednosti bijele pozicije, na čemu se zasniva kontraigra crnog, zašto je donesena baš ta odluka ili zbog čega bi trebalo izabrati neku drugu. A sočan jezik komentara učiniće ovo zanimanje ne samo korisnim nego i prijatnim.
U predgovoru svojim životnim zapažanjima, koja su u ruskom prevodu poznata pod nazivom „Ogledi“, Mišel Montenj piše da je naslikao sopstveni lik onako kako se on njemu samom prikazivao i da će se njegovi nedostaci u knjizi pojaviti kao živi. Tvrdi da nimalo ne razmišlja o svojoj slavi i da je jedina svrha knjige — da pruži zadovoljstvo njegovim bližnjima i prijateljima. Šahovski velemajstor takođe piše da „autor sebi nije postavio zadatak ni da uči ni da podučava druge“ i da ga je na pisanje uspomena podstakla samo želja „da se razabere u sopstvenom životu, da analizira već skoro odigranu partiju“.
Filozofu, koji je svoje zapažanje otvorio riječima: „ova iskrena knjiga, čitaoče“, odgovara šahista: „trudio sam se da budem iskren (koliko je to uopšte moguće) i pred samim sobom i pred čitaocem“.
Naravno, besmisleno je upoređivati eseje francuskog pisca, napisane prije više od četiri stoljeća i odavno postale klasične, s pričom čovjeka koji je kao svoju profesiju izabrao šah i posvetio mu život. Tim više što sam Montenj nije bio naročito naklonjen ovoj „praznoj, dječjoj“ igri, kako ju je smatrao. (Ili je genijalni Francuz iz druge polovine XVI vijeka uspio proročanski da zaviri u početak XXI?) Ali kroz čitavu knjigu šahovskog velemajstora provlači se motiv koji, kako mi se čini, ne bi mogao a da se ne dopadne francuskom misliocu. Evo ga — strogi imperativ koji je autor izabrao kao svoju životnu filozofiju i kojem je dosljedno slijedio, ma čime se bavio: nije toliko važno šta radiš u životu, važno je da to radiš dobro. U idealu — težeći da to radiš bolje od svih. Naravno, takvo nešto dato je samo izabranima, ali čak i ako se taj ideal pokaže nedostižnim, ipak — ne spuštajući ruke, ne gubeći objektivnost, trudeći se da ostaneš iskren prema sebi — ići naprijed i težiti ka savršenstvu.
To je ono čemu je težio Vladimir Tukmakov kada je aktivno učestvovao u najjačim šahovskim turnirima. Kada je trenirao svjetske prvake i pretendente. Kada je vodio ka pobjedi reprezentaciju Ukrajine, koja je osvojila Svjetsku Olimpijadu. Kada je pisao ovu knjigu.
(Nastaviće se)