Moskva 2003.
Ponekad bi u šahovski klub Dvorca svraćali njegovi bivši učenici koji su postali majstori ili velemajstori — najpoznatiji među njima bili su Viktor Korčnoj i Boris Spaski. Njihove velike fotografije visile su odmah ispod portreta najvećih šahista, čekajući svoj red da dopune gornji niz. Ali i bez toga, djeca su ih prepoznavala i gledala u njih gotovo kao u božanstva.
Borisu Spaskom bilo je devet godina kada je prvi put vidio Zaka. On se prisjeća:
„Ljeto ’46. bilo je za mene veoma svijetao period u životu; tada još nisam bio primljen u Dvorac pionira i to ljeto sam provodio u Centralnom parku, na Ostrvima. Sjećam se paviljona za šah s konjem na frontonu, jezerca pored njega, šahovskih stolova – i odjednom, pojavio se čovjek upečatljivog, gotovo istočnjačkog izgleda, stavi mu turban – bio bi pravi indijski fakir. Takvo neko biće iz bajkovitog svijeta. Tako sam prvi put vidio Zaka.
A radio je on tada nešto pravo čudesno – igrao je sam protiv svih. Utisak od Smislova, koji je godinu kasnije davao simultanku, nije bio ni približno takav…
Te iste godine počeo sam da dolazim kod njega u Dvorac pionira, ali ne samo tamo – počeo je da radi sa mnom i lično, kod kuće, individualno. I tako je uvijek radio kad bi kod nekog prepoznao talenat. Živio je za to, gorio od toga. Naravno, mogao je i da pogriješi, ali je radio mnogo, predano, na štetu sebe i svoje porodice… Često sam i ručao kod njih.
On me naučio kraljev gambit i naučio me da kraljem idem naprijed u otvaranju, da se ne bojim. Djeca upijaju sve kao sunđeri, pa sam i ja upijao. Tako sam postao kralj kraljevog gambita u 20. vijeku – jer sam, u suštini, bio jedini koji ga je tada stvarno igrao.
Ali on se sa mnom nije bavio samo šahom. Prvi put u životu bio sam u operi upravo s njim. Sjećam se, bila je to Karmen, a kasnije smo gledali i Lakme. Ljubav prema operi zadržao sam do danas, i sada imam veliku kolekciju opera. Dakle, i u tome je Vladimir Grigorijevič imao svoju zaslugu…
Sjećam se i da me je, po njegovom nagovoru, natjerao da pročitam Kraljević i prosjak Marka Tvena – i mnogo sam patio, iskreno tugovao nekoliko dana kad je kraljević morao ponovo da se pretvori u prosjaka…
I u sekciju za klizanje sam se upisao na njegov nagovor. Dosta sam dobro klizao kad sam bio mali, ali kad sam počeo da igram šah, ta strast je sve drugo potisnula. Tako sam na prvom treningu, ne naviknut na nove klizaljke, pao, izgubio svijest i dugo ležao. Kad sam se probudio, trenerka me pogledala tako tužno i rekla: ‘Idi ti, sinko, igraj svoj šah.’
Učinio je tada za mene još jednu ogromnu stvar. Zahvaljujući Zaku i Levenfišu, koji je krajem četrdesetih radio u Sportskom komitetu, počeo sam da dobijam stipendiju. To je za našu porodicu imalo ogroman materijalni značaj – mogli smo napokon malo lakše da dišemo. Već samo zbog toga beskrajno sam mu zahvalan i njegovoj porodici i danas pomažem.
Mnogo je toga Zak preuzeo od Romanovskog – on je za Zaka bio pravi idol. Ja sam Romanovskog kao dječak samo viđao i slabo poznavao, ali Zak mu se divio: bio je tipičan idealista, zaljubljen u šah do zaborava, s osjećajem žrtvovanja – sve za šah, pravi fanatik igre. A bio je i neka vrsta poluinteligenta, za razliku, recimo, od Levenfiša ili Bogatirčuka. I sam Zak je, duhovno gledano, bio više poluinteligent i u nečemu vrlo sovjetski čovjek.
Čini mi se da nije bio naročito jak pedagog. Sjećam se, u Rigi 1951. godine igrali smo zajedno u četvrtfinalu prvenstva zemlje i, kako to obično biva, stanovali smo u istoj hotelskoj sobi. Tada sam štedio na hrani i na kraju, sakupivši četrnaest čokoladica, dao sam mu ih:
‘Vama, Vladimire Grigorijeviču – za djevojčice, vaše kćerke.’
A on ih nije htio uzeti: ‘Ne, to je za tebe, ti voliš slatko.’
Tada sam se baš naljutio – pa makar da je uzeo nekoliko, a ostalo mi ostavio, a ne baš sve…”
U Rigi smo zajedno gledali film „Posljednja runda“, u kojem bokser na kraju nokautira svog trenera. Vladimir Grigorijevič tada je čak izašao iz sale, ganut, i rekao:
„Eto, tako ćeš i ti mene jednog dana nokautirati…“
Bio je, uostalom, veoma osjetljiv čovjek. Sjećam se, 1960. godine, u Centralnom šahovskom klubu držao sam predavanje — tada sam već radio s Bondarevskim. Nešto mu se u tom predavanju nije dopalo; prišao mi je poslije i rekao:
„Ti si — bitanga!“
A njemu je, možda, bilo teže da to izgovori, nego meni da čujem.
Vladimir Grigorijevič nije bio lahkog karaktera, možda zato što ni život prema njemu nije bio lak. Sjećam se — to je već bilo mnogo kasnije — sjedili smo kod njega na dači, u Uškovu, cijelo veče uz bocu konjaka, i tako mi je ispričao čitav svoj život… težak život. Uopšte, što sam bio stariji, to sam ga više cijenio.
Evo još jednog svijetlog sjećanja: kad sam već beznadežno gubio meč s Karpovom ’74. godine, a Bondarevski je već sve jasno razumio, nazvao me Vladimir Grigorijevič i rekao:
„Znaš, Borja, imam jednu varijantu, hajde da ga pogledamo zajedno.“
Bilo je to tako dirljivo…
(Nastaviće se)