Moskva 2003.
Očigledno je da je u tome veliku ulogu odigrala i zemlja u kojoj je proživio čitav svoj svjesni život, zemlja koja je smatrala da postoji samo jedna ispravna ideja, a sve ostale — reakcionarnima ili pogrešnima.
Njegove procjene ljudi i događaja često su spajale duboko razumijevanje čovjekovog karaktera
s dogmatskom tvrdoglavošću u objašnjavanju njihovih motiva i namjera.
Treba mu odati priznanje: svoje teorije i hipoteze, zasnovane na tim predpostavkama, razvijao je s izuzetnom jasnoćom i usmjerenošću.
„Mišljenje Mihaila Moisijeviča“, rekao mi je jednom Smislov,
„isključivo je materijalističko, čak bih rekao — mašinsko. A opet, sve je to taština nad taštinama, sve je taština i mučenje duha — a kod Mihaila Moisijeviča nema ni mučenja duha.“
Zato tako iznenađujuće i potresno zvuči rečenica, gotovo jedina emocionalna iz svega što je Botvinik napisao:
„U posljednjim godinama sam shvatio šta znači starost: kada prijatelji odlaze, a novi se ne pojavljuju – ostaje samo da pamtiš one koji su otišli.“
Jednom kad bi donio neku odluku, držao bi je se čvrsto, ne skrećući sa puta.
Mislim da je ta osobina – vjera u sebe, u ispravnost izabranog plana, vlastite ideje – izuzetno važna za šahistu vrhunskog nivoa.
To samopouzdanje, na neki način, prenosi se i na šahovske figure.
Svi svjetski šampioni koje sam gledao izbliza imali su tu osobinu – u većoj ili manjoj mjeri.
Kad izračunaš varijante i odigraš g2-g4, treba vjerovati samo u frontalni napad, a ne jadikovati zbog toga što se polje f4 predaje zauvijek i što će biti ako tamo dođe crni konj.
Sumnje koje se s godinama nagomilavaju, nažalost, rađaju nesigurnost i ne donose ništa dobro.
Jednom sam u razgovoru, želeći da vidim njegovu reakciju, pomenuo onu Napoleonovu:
„Treba uvijek ostaviti sebi pravo da se sutra smiješ onome što danas tvrdiš.“
— „Napoleon vam je mogao reći i gore stvari. Kad je to rekao – poslije 1812. godine, je l’?“ – odgovorio je.
One koji su ga povrijedili, i u životu i za šahovskom tablom, dugo je pamtio.
Jednom u Briselu, u press-centru GMA turnira, diskutovali smo o jednoj poziciji iz otvaranja. Rekoh mu:
— „To je, čini mi se, ideja Džindžihashvilija?“
— „Džindžihashvili, rekoste? Kako da ne, sjećam ga se, dabogda ga nikad ne spominjali… Na ekipnom prvenstvu SSSR-a 1967. godine imao sam dobijenu partiju, opustio se, previdio udar, ni remi nisam izvukao…“
Dobro ga se sjećam u press-centru.
Analizirao je, naravno, uvijek naslijepo, a posljednjih godina, nažalost, skoro pa bukvalno naslijepo.
Sijeda glava, nagnuta nisko, koju bi povremeno klimao s jedne strane na drugu, pa pitao:
— „Gdje rekoste da stoji pješak, na d5?“
O šahu je znao nešto što drugi nisu znali.
Riječi grčkog pjesnika Arhilaha:
„Lisica zna mnogo stvari, a jež zna jednu veliku stvar“ – savršeno se odnose na njega.
U šahu tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina bilo je mnogo sjajnih lisica, ali on je, bez sumnje, bio od one vrste ježeva.
Na svom posljednjem turniru u Leidenu 1970. godine, imao je dobijene pozicije u mnogim partijama, ali je prvi put u životu dijelio posljednje mjesto i tada je shvatio da se ovdje ne radi više samo o šahu.
Savršeno je razumio da se i na šah primjenjuje onaj okrutni običaj koji je, prema legendi, postojao među stanovnicima Ognjene Zemlje: mladi, kad porastu, ubijaju i jedu starce.
Kad je jednom vidio imena dvojice ljudi o kojima je ranije pisao, rekao sam mu:
— „Mihail Moisijeviču, znate, jednom je Ajnštajn dobio telegram od nekog rabina iz Bruklina: ‘Da li je istina da ste bezbožnik?’ Tog istog dana, Ajnštajn mu odgovorio telegrafski: ‘Vjerujem u Boga Spinoze, koji se očituje u harmoniji svega postojećeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i postupcima ljudi.’“
On je ćutao neko vrijeme, pa počeo nešto da govori o „brut fors“ pristupu, kojim se ne može postići napredak u šahovskim programima.
Naravno, nije vjerovao ni u Boga Spinoze, a još manje u Boga bruklinskog rabina, iako je, ne znajući to, živio po mudrosti Talmuda: „Život nije ni patnja ni uživanje – to je zadatak koji treba dovršiti.“
Njegovom religijom postao je pogled na svijet nove države, zajedno s kojom je i sam rastao.
Njegova uputstva bile su parole i ideali mlade zemlje.
Tim idealima, tako lijepim na papiru, a neostvarivim u stvarnosti, danas odbačenim zajedno sa samim sistemom, ostao je vjeran – mada uz očigledne korekcije – do kraja.
I sebe je smatrao „službenom imovinom“ partije i države.
Odreći se tih ideala za njega je značilo ponišititi čitav svoj život.
Isto je bilo i sa šahom: još u mladosti razvijene svoje metode pripreme i principe vođenja borbe,
ostao je dosljedan njima do kraja svog stvaralačkog puta.
U partiji četrnaestogodišnjeg Miše Botvinika, koju je dobio 1925. godine u seansi protiv Kapablanke, već se jasno naziru crte njegovih budućih najboljih ostvarenja.
U Briselu, avgusta 1991. godine, primio je telegram od Gorbačova povodom svog osamdesetog rođendana.
Sutradan, kad je splasnuo prvi talas pažnje, pitao sam ga – čovjeka koji je zakoračio u devetu deceniju života – o životu i smrti.
Malo je razmislio, pa odgovorio:
„Još je Fridrih Engels govorio da je čitav život zapravo priprema za smrt…“
Meni se učinilo da je to više ličilo na nešto što je rekao Marko Aurelije, ali nisam htio raspravljati oko sitnica.
„A smrt? Smrti se ne bojim. Imam samo jednu želju – da završim rad na programu.“
(Nastaviće se)