Moskva 2003.
Proveo sam s njim deset dana zaredom ljeta 1988. godine, kada sam došao u Moskvu s mladim Piketom radi rada sa Patrijarhom. Jasno vidim velemajstorsku sobu u klubu na Gogoljevskom, petnaestogodišnjeg Širova sa Bagirovim, koji su takođe prisustvovali predavanjima, samog Mihaila Mojsejeviča, koji je uvijek malo razmislio prije nego što bi postavio pitanje ili dao primjedbu.
U pamćenju mi je ostalo, iz nekog razloga, kako je on formulisao „kinesko“ obavezno pravilo da se prvih 15 poteza u partiji odigra za pola sata – da bi se izbjegao cajtnot.
Sjećam se i njegovog „Stop!“ tokom analize i pitanja Piketu:
„Imam utisak da ne znate moju partiju s Jurjevim s prvenstva Saveza metalaca iz 1927. godine?“
Ja: „Pa otkud bi Jeroen, Mihail Mojsejeviču, znao vašu partiju s Jurjevim iz prvenstva metalaca 1927?“
– „Ne, vi ipak pitajte, prevedite…“
Upravo tada sam shvatio da njegov usmjeren, nepokolebljiv, u mnogim aspektima dogmatičan način razmišljanja, naravno u kombinaciji s najvišim nivoom igre, predstavlja ideal za rad s mladim šahistima, i da je kao pedagog bio, naravno, izvanredan.
Bio je vreo jun, a u susjednoj sobi je bez prestanka igrao trening partije jedan sasvim mali, mršavi dječak, na koga je Botvinik savjetovao da se obrati ozbiljna pažnja.
To je bio Volođa Kramnik.
Tokom njegove posljednje posjete Holandiji, gdje je držao predavanje studentima ekonomskog fakulteta u Tilburgu, razgovarali smo dugo, danima, i to ne samo o šahu. Rekao bih čak – ne toliko o šahu, koliko o njegovim roditeljima, supruzi, knjigama i muzici, o Staljinu i Molotovu – mada se uvijek, ipak, vraćao šahu. Govorio je tačnim, sažetim jezikom, često jednostavnim do banalnosti, blago je mucao, naravno – sve to uz njegovu, botvinikovsku, interpretaciju i viđenje događaja i činjenica.
„…Otac mi je bio iz Bjelorusije, iz sela Kudriščino, to je 25 kilometara od Minska, blizu Ostrošickog Gradka. Njegov otac, moj djed, bio je zakupac; to je generalno rijetkost – da se Jevrejin bavi poljoprivredom, ali eto – tako je bilo. Svi njegovi sinovi, a bilo ih je pet, uključujući mog oca, radili su kod njega. Otac je bio rođen 1878. godine. Imao je ogromnu fizičku snagu – hvatao bi bika iz stada za rogove i obarao ga na zemlju. I karakter mu je bio jak – kad bi smatrao nešto pravednim, držao bi se toga do kraja. Da, vjerovatno… vjerovatno su i moja konstitucija, i osobine karaktera – od njega. Govorio je ruski bez akcenta i pisao jako lijepo, sjećam se – imao je vrlo lijep rukopis. Govorio je, naravno, i na jidišu, ali ne znam da li je išao u heder. Kod kuće nam je zabranio da govorimo na žargonu – samo ruski.
Sa 25 godina je otišao u Minsk, onda je počela revolucija 1905. godine, radio je u ilegalnoj štampariji. Tamo je, zbog trovanja, izgubio zube i odlučio da postane zubni tehničar. Dva njegova brata su još krajem prošlog vijeka otišla u Ameriku, tamo je otišla i njegova sestra Raisa, moja tetka – ali kasnije, 1914. godine. Sjećam se kad je došla kod nas u Petrograd da se oprosti – bio sam sasvim mali, bolestan, stajao sam u krevetiću i mahao drvenom sabljom. Njome sam i udario tetku Raisu po glavi kad je prišla.
Poslije moje pobjede u Notingemu poslala mi je čestitku iz Amerike. Naravno, nisam joj odgovorio – tada je to bilo jako opasno, i nije slučajno poslala razglednicu, a ne pismo – da svi vide da nema tajni. A otac je otišao u Berlin da studira za zubnog tehničara, ali mu se Njemačka nije dopala, pa se vratio u Petrograd i postao učenik kod zubnog tehničara Vasilija Jefremova. Vidio sam ga na sahrani svog oca – bio je mali, s ogromnom sijedom bradom. Otac je kod njega završio školu, dobio diplomu i pravo boravka u Petrogradu.
Prvo je iznajmio stan u Puškinskoj ulici – tamo je upoznao moju majku, Serafimu Samojlovnu Rabinovič. Bila je zubarka. Sudbina joj je bila takođe vrlo zanimljiva. Mama je bila dvije godine starija od oca, rođena u Kreslavki, Vitebska gubernija, u Bjelorusiji. Moj djed po majci bio je privatni pravni zastupnik kod grofa Plotera. Imao je veliku kuću na obali Dvine – sjećam se te kuće sa fotografije, izgorela je u ratu.
Majka je pričala da, kad bi u Kreslavku dolazio najstariji dedin sin Isak – po njemu je nazvan moj stariji brat, poginuo u ratu – igrali su šah do kasno u noć, ali koliko su dobro igrali – ne zna se. Poslije je u Dvinsku majka dobila diplomu zubarke, učestvovala je i u revoluciji 1905. godine, bila je čak u RSDRP, ali među menjševicima, pa su je protjerali u Sibir na dvije godine. Poslije je došla u Petrograd i radila u medicinskom punktu Obuhovske fabrike. Tamo je dolazio mali voz sa Nikolajevske željezničke stanice – jako ga se dobro sjećam.
Tako je i dolazila, i davala narudžbe zubnom tehničaru u Puškinskoj – i tako je upoznala mog oca. Vjenčali su se, majka je napustila fabriku, preselila se kod njega, rodio se moj brat Isak. Otac je bio jako dobar tehničar, posao mu je išao odlično i preselili smo se na Nevski prospekt, gdje smo živjeli u dvorištu kuće broj 88. Bio je to veliki sunčani stan od sedam soba, na četvrtom spratu, s liftom, a u prizemlju je bio portir. Imali smo kuvaricu, sobaricu, a jedno vrijeme brat i ja čak i dadilju.
Onda je došla 1917. godina, Februarska revolucija – sjećam se jako dobro: pucalo se po ulici, majka je mene i brata stavljala iza ormara s garderobom, jer smo živjeli na Nevskom, u samom centru grada. 1920. godine otac se zaljubio u drugu ženu, napustio nas. Oženio se bivšom plemkinjom. Imao je drugu porodicu, dvije kćerke. S jednom od njih – ona je deset godina mlađa od mene – danas imam dobre odnose.
(Nastaviće se)