V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Nakon remija u sljedećem kolu, koji je njegov protivnik Vidmar izvukao „krvlju i znojem“ u topovskoj završnici, Kapablanka se susreo sa Aljehinom. Svjetski šampion do tada je imao samo pola poena prednosti nad Nimcovičom i Aljehinom, i, naravno, čitava borba je još bila pred njima.
Aljehin, koji je igrao bijelim figurama, bio je odlučan. Njegova agresivnost, izgleda, mogla se objasniti činjenicom da je već u otvaranju, želeći da izbjegne remi, izabrao rizičan nastavak. Međutim, to nije bio način koji opravdava cilj! Kapablanka je uvjerljivo pobio strategiju bijelog. Već 15. potezom pješaka crni je jasno pokazali kako namjerava prerasporediti figure kako bi osvojili važne tačke na daminom krilu. Aljehin pokušava stvoriti napad na drugom krilu, ali vrlo brzo se uvjerava u njegovu iluzornost. Kada je Kapablankina poziciona prednost prešla u materijalnu, njegov protivnik je položio oružje u 43. potezu.
Amerikanci su brilijantan start kubanskog velemajstora, koji je u prvom krugu osvojio najviše poena i pobijedio dva glavna kandidata, nazvali „Kapablankinom sedmicom“.
Na početku drugog kruga žrijeb je spojio lidera i autsajdera turnira. U ulozi posljednjeg našao se, na iznenađenje mnogih šahovskih stručnjaka, Maršal. Ipak, neko od šest okupljenih šahovskih velikana svijeta morao je da se nađe na posljednjem mjestu.
Čini se da je Maršal gorio željom da se opravda pred sunarodnicima za loš start. Već u 11. potezu ponudio je protivniku žrtvu figure. Ali nakon dva poteza dočekalo ga je iznenađenje: crni kralj je rokiralo na dugu stranu i lišilo protivnika šansi za napad, a zajedno s njim i kompenzacije za žrtvovanu figuru. Dalje je šampion svijeta imao mnogo puteva za realizaciju prednosti, i izabrao je najljepši. U 24. potezu Kapablanka je žrtvovao damu! Kao i u partiji prvog kruga, Maršal se predao na 35. potezu.
„Sjajna, možda čak izuzetna forma Kapablanke, ne samo da pobjeđuje, nego i raznosi svoje protivnike, izaziva divljenje u čitavom šahovskom svijetu,“ pisao je, komentarišući sedmo kolo turnira, Tartakover. „Međutim, mudrost kosmosa, koja je uvela faktore sna za život, odmora za rad, pauze za muziku, uvela je i faktor remija za šah! Ovim rezultatom je danas bio zadovoljan Kapablanka, koji je protiv Špilmana izabrao opreznu Karokan odbranu i sam ponudio remi u 28. potezu.“
U drugom krugu Kapablanka je smanjio tempo, odigravši sve ostale partije remijem. Situacija nakon prve polovine turnira bila je sljedeća: Kapablanka — 7 poena, Nimcovič — 6½, Aljehin — 5, Vidmar — 4½, Maršal i Špilman — po 4 poena.
Prvo kolo trećeg kruga dodatno je učvrstilo Kapablankine pozicije. U dvanaest časova koliko je trajala borba Aljehin je nadigrao Nimcoviča i na taj način mu se približio na tabeli.
Kapablanka je tog dana igrao protiv Maršala, koji je ovaj put pokazao zavidnu upornost. Usprkos tome što je šampion svijeta imao dvije piona više, crni je uspio zadržati ravnotežu zahvaljujući raznobojnim lovcima — tim predznacima remija.
U trećem krugu Kapablanka je, čini se, odlučio posebno pažnju posvetiti partijama protiv Vidmara i Špilmana. Razlog je taj što su samo ova dva učesnika imala remi skor sa njim nakon dva kruga. Jugoslovenski velemajstor, prije odlaska u Ameriku, dao je intervju za jedan bečki list. Procjenjujući Kapablankinu igru, rekao je da „igrajući protiv njega, moraš paziti na sebe da ne napraviš greške. Njegova snaga leži u besprijekornoj tehnici“.
U tačnosti svojih riječi Vidmar se uvjerio 8. marta 1927. godine. Jedini put na ovom turniru Kapablanka je otvorio partiju potezom kraljevim pješakom, prisjetivši se svog provjerenog oružja — španske partije. „Zanimljiv je psihološki pristup Kubanca, koji je izabrao otvaranje zahtjevan za široku strategiju, dok se Vidmar posebno isticao u igri na kraljevskom krilu,“ pisao je Tartakover o ovoj partiji.
U 14. potezu Vidmar ipak nije pazio i napravio je grešku, koju je Kapablanka odmah iskoristio. Njegov konj, spreman za tradicionalni španski marš potez preko f-linije, krenuo je drugim putem: Sd2 — c4! Nakon niza razmjena bijeli je stekao prednost lovačkog para, koja je dodatno bila pojačana slabostima crnih pješaka na a5 i e5. I čim je crnopoljni lovac bijelog izveo u završnici „Figarovu partiju“, uspjevši „tu i tamo“ — uništiti protivničkog pješaka i pomoći svom, crni se predao.
Sljedećeg dana protivnik Kapablanke bio je Špilman. Austrijski velemajstor ponovio je varijantu koju je izabrao u prvoj partiji. U 7. potezu Kapablanka je napravio nov potez damom (Dd4 — a4!) i, iskoristivši zbunjenost crnog, nakon 10 poteza započeo je prodor na daminom krilu uz pomoć krajnjeg pješaka. I nakon pet poteza beznačajni pješak a2 našao se na sedmom redu, postavši ukras bijele pozicije i prijetnja crnom. Kapablanka je dobio nagradu za najbolju partiju. Tartakover je nazvao ovu partiju „biserom Njujorškog turnira“. Pred nama je završetak te partije.
H.-R. Kapablanka — R. Špilman,
Njujork, 9. mart 1927.
18.axb5 Qxg5 19.Bxe4 Rb8 20.bxa6 Rb5 21.Qc7 Nb6 22.a7 Bh3 23.Reb1 Rxb1+ 24.Rxb1 f5 25.Bf3 f4 26.exf4 1–0
Njujorški meč-turnir, koji je trajao više od mjesec dana, završio se pobjedom Kapablanke, koji je osvojio 14 poena od 20. Drugo mjesto zauzeo je Aljehin — 11½, treće — Nimcovič — 10½. Zatim: Vidmar — 10, Špilman — 8, Maršal — 6 poena.
Rezultati turnira široko su komentarisani u štampi. „Uprkos odsustvu dr Laskera i Bogoljubova, brilijantna pobjeda svjetskog šampiona je u najvećoj mjeri indikatora,“ — istakao je, na primjer, Grigorjev u „Izvestijima“ 27. marta 1927. godine, naglasivši da je igra u četiri kruga svela element slučajnosti na minimum i da je Kapablanka, uz to, prošao čitav turnir bez poraza i pobijedio u partijama sve svoje protivnike, uključujući kandidate za svjetsko prvenstvo — Aljehina i Nimcoviča.
Nakon turnira objavljeno je nekoliko zbirki partija. Najbolje među njima bile su knjige koje su napisali Aljehin i Tartakover. Zbirka koju je sastavio Aljehin odlikovala se dubinom analize, ali je u isto vrijeme patila od određene tendencioznosti. On je, između ostalog, tvrdio da je Kapablanka izbjegavao uključivanje u turnir nekih protivnika — Bogoljubova, Laskera, Rubinštejna, Retija — i da je niz partija Kubanac dobio zahvaljujući očiglednim greškama protivnika.
Ipak, još tokom Peterburškog turnira 1914. godine isti Aljehin je pravedno rekao u prisustvu svog prijatelja Romanovskog: „U partijama sa Kapablankom igra bilo kojeg protivnika izgleda slabo. A to se objašnjava ne time što protivnici Kapablanke igraju loše, nego zato što on igra previše dobro!“
U drugačijem tonu bila je napisana Tartakoverova knjiga. On je visoko cijenio i značaj turnira, i rezultat njegovog pobjednika, koji je, kako je autor istakao, svojom divnom igrom pokazao potpuno nadmoć nad najmoćnijim protivnicima.
(Nastaviće se)