V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Po povratku s jednodnevne turneje, Kapablanka se u narednom kolu susreo s Borisom Verlinskim, sposobnim sovjetskim majstorom, koji je te iste godine na prvenstvu SSSR-a lijepo pobijedio Bogoljubova, a kasnije postao šampion Moskve i SSSR-a (1929). U partiji s Verlinskim, umoran od putovanja, Kapablanka je očigledno loše odigrao otvaranje daminog pješaka, u središnjici je igrao, kako se izrazio Reti, „va-bank“ (previše rizično), i ostavio partiju za nastavak u beznadežnoj završnici. Ali čak i poslije tog drugog poraza na turniru, Kapablanka se i dalje držao kao da se ništa nije dogodilo — ostao je ljubazan i srdačan prema svima oko sebe.
„Kako malo proživljeno, a kako mnogo preživljeno“, pisao je u „Šahovskom listu“ Tartakover, sumirajući događaje poslije devet kola. „Svjetski šampion, očigledno, uopšte nije uzeo u obzir onu ogromnu etičku snagu koja se krije u mladim ruskim igračima!“
Prva polovina turnira donijela je zapanjujući rezultat. Poslije 10 partija Kapablanka je osvojio samo 5 poena i zauzimao 8—10. mjesto zajedno s Romanovskim i Rabinovičem, zaostajući 3 poena za vodećim Bogoljubovom i 2 i po za Laskerom, koji je bio drugi.
Ali otpočeo je drugi dio takmičenja i, kako će kasnije reći Petar Romanovski, poredeći svjetskog šampiona sa atletičarom maratoncem, „on je pokazao sasvim izuzetnu utrku, na koju se moglo gledati samo s osjećanjem neizrecivog oduševljenja. To je bio zaista zadivljujući tempo“.
U deset susreta s Kapablankom samo su trojica šahista uspjela izboriti remi. Uz to, u jedanaestom kolu to je pošlo za rukom talentovanom meksičkom majstoru Karlosu Toreu. U komentarima na stranicama „Izvestija“ naglašavalo se da je umjesto šaha konjem Kapablanka u 41. potezu trebalo povući kralja ka daminom krilu, što bi „dalo bijelom mnogo šansi za zasluženu pobjedu; žalosno je gledati kako bijeli ispušta svoju prednost, stečenu takvim majstorstvom“.
Istovremeno, odavana je počast i Toreovoj igri u završnici — „uopšte, crni se branio s rijetkom upornošću i domišljatošću“. Studijskim putem, uz žrtvu dva pješaka, mladi Meksikanac — koji je samo šest dana poslije ove partije napunio 21 godinu— izborio je časnu podjelu poena. Vrijedi dodati da je Tore, nadahnut tom partijom, već u sljedećem kolu veoma lijepo pobijedio Laskera, izvodeći kombinaciju na temu takozvanog „mlina“, koja je zatim postala klasična. Kao rezultat, on je na turniru podijelio 5—6. mjesto s Tartakoverom. A remi protiv svjetskog šampiona u trenutku kada je Kapablanka konačno stekao odličnu formu i počeo pobjeđivati partiju za partijom bio je, nesumnjivo, veliki uspjeh.
U Toreovoj igri osjećao se izvjestan uticaj Kapablanke! O tome svjedoči i njegova knjiga „Kako se formira šahista“, objavljena u SSSR-u 1926. godine. Profesor A. A. Smirnov je ovoj brošuri prethodio zanimljivim člankom „Karlos Tore i hispano-američko šahovsko stvaralaštvo“, u kojem je istakao da postoji zajednička kulturna osnova šahovskih genija Morfija, Kapablanke i Torea. A prije svega — ista ona težnja ka jasnoći, logičnosti, unutrašnjoj jednostavnosti i harmoniji… „Uopšte, i u Toreovoj igri i u njegovim idejama“, tvrdio je Smirnov, „osjeća se najjači uticaj Kapablanke“.
Igra Torea na Moskovskom turniru bila je toliko impresivna da je, negdje na polovini takmičenja, Kapablanka rekao: „Predviđam da će ovaj dječak uskoro pobjeđivati sve nas.“ Slično je izjavio i Lasker: „Prvi koraci Torea upravo su onakvi kakvi obično budu kod budućih svjetskih šampiona.“ A ako se ta predviđanja nisu ostvarila, onda je to samo iz razloga koji nisu šahovske prirode (teška bolest spriječila je Meksikanca da nastavi učešće na turnirima).
Poslije susreta s Toreom Kapablanka je ostvario nekoliko lijepih pobjeda (u drugom dijelu turnira osvojio je 8½ poena od mogućih 10). Dvije od tih partija nagrađene su nagradom za ljepotu. Među njima i partija s Fjodorom Duz-Hotimirskim. Igrajući crnima, Kapablanka je suptilnom pozicionom žrtvom pješaka u ranoj fazi partije preuzeo inicijativu. Svjetski šampion je sjajno iskoristio prednosti svoje pozicije, ovladao dijagonalama za lovce i linijama za topove, potisnuo figure protivnika na posljednji red i preciznom igrom u završnici ostvario pobjedu u 49. potezu.
Gotovo dvostruko kraća bila je sljedećeg kola Kapablankina partija s njegovim starim rivalom F. Maršalom, koji je na turniru igrao sasvim uspješno i u tom trenutku imaо poen više od Kubanca. Svjetski šampion, koji je već mnogo puta iznenađivao svoje protivnike izborom otvaranja, i ovaj put je psihološki fino primijenio Retijevo otvaranje. Kapablanka je, naravno, znao da je američki velemajstor u posljednje vrijeme napustio svoj oštri stil i prešao na strožu pozicionu igru, ali je znao i to da takav način igre nije bio u prirodi Maršala i da u svakom trenutku, možda i najnepovoljnijem po njega, može izroniti njegovo prvo „ja“ — tada bi se Maršal otvorio kao bokser u ringu, dajući mu mogućnost da ga pogodi kontranapadom…
Ne našavši se u ozbiljnim teškoćama u otvaranju, Maršal se, naravno, nije zadovoljio ostvarenom ravnotežom. Stari računi sa kubanskim velemajstorom bili su još neizmireni. Kapablanka je mirno razvijao svoje figure, kao da osjeća šta se dešava u duši protivnika. Maršal je u međuvremenu odabrao sebi žrtvu — pješaka na d3 — i, poput orla, počeo kružiti oko njega, usmjerivši na njega svog kraljevog topa i konja. Kapablanka je, međutim, organizovao napad na oslabljenoj tački f7. Ubrzo je Maršal, shvativši da pješak na d3 nije ona „žar-ptica“ vrijedna lova, iz očaja odlučio da se ubaci duboko u protivničku pozadinu damom i tamo potraži sreću.
Ovakva igra protiv svjetskog šampiona nije se isplatila, i, kako je primijetio Bogoljubov, već poslije 20. poteza „crni je mogao mirne duše predati“.
Poslije partije s Maršalom Kapablanka je malo usporio tempo, odigravši remije crnim figurama protiv Levenfiša i Špilmana, te pobijedivši bijelima Tartakovera. Završni nalet Kapablanke u posljednja četiri kola bio je veličanstven. Četiri pobjede!
(Nastaviće se)