Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
NJEMAČKA
Prema priznanju gospođe Miyoko Watai, Fischer je imao dvije omiljene zemlje – Japan i Njemačku. Međutim, nakon incidenta na aerodromu „Narita“ (vidi Japan) u julu 2004. godine, konkurenciju za prvo mjesto (u Fischerovoj duši) Njemačka više nije imala. A zapravo, u zemlju Nibelunga dolazio je svega nekoliko puta. Igrao je za reprezentaciju SAD-a na Svjetskim šahovskim olimpijadama u Leipzigu (NRD, 1960) i u Siegenu (SR Njemačka, 1970), svratio je u Zapadni Berlin 1978. godine, a početkom 1990-ih živio je u Njemačkoj inkognito. Privlačila ga je ovdje ne samo mogućnost da uživa u omiljenom bifteku „s krvlju“. Sasvim je moguće da se to može objasniti „zovom krvi“, jer je Fischer vjerovao da mu je otac Nijemac (mada se sada, kada je utvrđeno da mu otac ima mađarske korijene, „podjednako jednostavno“ može objasniti i nekoliko godina Fischerovog života provedenih u Mađarskoj!).
Na obe olimpijade Fischer je nastupio vrlo dostojno. U Leipzigu, gdje je reprezentacija SAD-a otputovala zahvaljujući neiscrpnoj energiji majke osamnaestogodišnjeg Bobbyja, Regine (zbog nepostojanja diplomatskih odnosa između NRD-a i SAD-a, američki State Department nije preporučivao Američkoj šahovskoj federaciji da pošalje nacionalnu reprezentaciju u Leipzig, na što je Regina Fischer pronašla djelotvorno rješenje – započela je štrajk glađu!), odigrao je najviše partija (18!), osvojio 13 poena i povukao reprezentaciju do drugog mjesta.
A deset godina kasnije u Siegenu našao se u istoj ekipi sa „zakletim neprijateljem“ Samuelom Reshevskim. Ljubazno su komunicirali i čak povremeno zajedno večerali u restoranu, što je izazivalo oduševljenje kapitena reprezentacije E. Edmondsona. Fischer je ponovo potvrdio da je izvanredan timski borac: osvojio je 10 poena iz 13 mogućih i zauzeo drugo mjesto na prvoj tabli, odmah iza svjetskog prvaka Borisa Spaskog. To je bila posljednja Fischerova olimpijada (vidi Svjetske olimpijade).
U susretima s njemačkim šahistima Fischer je pretrpio dva poraza. Oba su se dogodila na najneuspješnijem turniru u njegovom životu – u Buenos Airesu. U osmom kolu, igrajući bijelim figurama, izgubio je od Wolfganga Ulmanna (NRD), a pet dana kasnije, u jedanaestom kolu, već crnim figurama, poražen je od Wolfganga Unzikera (SR Njemačka).
Kada se Robert Fischer borio za šahovsku krunu u Reykjaviku, 43% odraslog stanovništva Zapadne Njemačke pratilo je tok meča, a 59% muškaraca svakodnevno je čitalo šahovske vijesti (prema podacima Instituta iz Allensbacha; E. Mansurov „Zagonetka Fischera“, Moskva, 1992, str. 241). Zanimljivo je da su u „postigračkoj epohi“ Fischera mnoge informacije o njegovoj povezanosti sa šahom ponovo stizale upravo iz Njemačke. Tako je, na primjer, 1975. godine odigrao remi trening-partiju sa svojim imenjakom – velemajstorom iz Kelna Robertom Hübnerom; igrao je brzopotezni šah u Zapadnom Berlinu 1978. godine; sastao se s velemajstorom Lotharom Schmidom (glavnim sudijom meča u Reykjaviku) 1991. godine. Usput, upravo nakon te posjete pojavila se vijest da je u Njemačkoj grupa sponzora spremna izdvojiti pet miliona maraka za Fischerovo učešće na šahovskom turniru, ali je Amerikanac zahtijevao isti iznos u njemu uobičajenijoj valuti – u dolarima. Kao što znamo, taj iznos je obezbijedio jugoslovenski milioner Jezdimer Vasiljević (vidi meč-revanš Spaski – Fischer, 1992).
U njemačkom gradu Mainzu svake se godine održavaju takmičenja u Fischerovom šahu, a upravo je tamo 2004. godine, nakon njegovog hapšenja u Japanu, održana akcija „Sloboda Fischeru“.
ISLAND
Život Fischera podsjeća na pravi kaubojski vestern i, u skladu sa žanrom, on jednostavno nije mogao postati svjetski prvak tamo gdje su to već postajali drugi. Pa šta, stave lovorov vijenac u Argentini?! Bilo već – vrijedi li se ponavljati? U SAD-u? SSSR-u? Kanadi? Holandiji? Njemačkoj? Dosadno i staro kao i sam šahovski svijet.
Ali vijenac od islandske breze u Reykjaviku! To je već nešto. To je kao razmjena varijanti u Španskoj partiji – logično, bez suvišnih ukrasa i gotovo bez svjedoka…
O tome kako je islandska prijestonica, sa oko 100 hiljada stanovnika, postala mjesto održavanja istorijskog meča za svjetsko prvenstvo u šahu, čitalac može saznati u članku Fischer – Spaski, meč. Stiče se utisak da Fischer u početku nije bio protiv Reykjavika, ali da se odmah složi sa izborom protivnika bilo je isto što i odlučiti da igra crnim figurama jednu partiju više. U svakom slučaju, očigledno ga nije zavela Australija, koja je ponudila nagradni fond od 225 hiljada dolara – sto hiljada više nego Reykjavik.
Početkom maja 1972. godine Fischer je izvršio, vojničkim rječnikom rečeno, izviđanje – odnosno, kako i priliči vođenju krupnih vojnih operacija, lično je obišao buduće mjesto bitke i ostao zadovoljan. Istina, pritom je upozorio predsjednika Islandske šahovske federacije Gudmundura Torarinssona:
„Bojim se Rusa. Zato će me u Reykjaviku čuvati četiri vojnika mornaričke pješadije sa baze u Keflaviku“ (S. Voronkov, D. Plisecki, Rusi protiv Fischera, Moskva, 2004). Uostalom, blizina američke vojne baze mogla je biti još jedan razlog zbog kojeg je sumnjičavi Robert Fischer pristao na islandski izbor.
Island je za Fischera postao dobri anđeo
Rano ujutro 4. jula (Dan nezavisnosti SAD-a!) Fischer je sletio u Reykjavik – i to ne na međunarodni aerodrom Keflavik, već na pomenutu vojnu bazu. (A prema šaljivoj verziji novinara, Fischera su na Island dopremili podmornicom i izveli na obalu u ronilačkom odijelu.) Apartmani hotela „Loftleiðir“ već su odavno bili spremni da prime tako važnog i tako ćudljivog gosta. Međutim, Fischer je najprije otišao u hotel „Saga“ da bi… izvinio svjetskom prvaku zbog četvorodnevnog kašnjenja. Bobbi nije pogledao na sat, a u Reykjaviku je u tom trenutku bilo četiri sata ujutro.
Saga o Fischerovom dolasku i boravku u Reykjaviku odavno je postala važna činjenica šahovske istorije i njoj su posvećena sjećanja neposrednih učesnika događaja, među kojima su sekundant Borisa Spaskog, velemajstor Nikolaj Krogius, i povjerljivo lice Roberta Fischera, Fred Kramer. Sa nekim odlomcima tih memoara upoznali smo čitaoce u priči o peripetijama meča za svjetsko prvenstvo.
Zanimljivo je da je Fischer uspostavio povjerljive, pa čak i prijateljske odnose sa islandskim čuvarom Mattiasom Pálssonom. Kažu da je pretendent često, poslije partija, da bi se oslobodio napetosti, dolazio kod Mattiasa kući i igrao se sa njegovom djecom! Kasnije je Pálsson bio jedan od rijetkih gostiju koji su posjećivali Fischera tokom njegovog povučenog života u Pasadeni. Nekoliko godina su vodili aktivnu prepisku…
Pred kraj meča, kada je postalo jasno da je pojava novog svjetskog prvaka neizbježna, započelo je, kako je to Krogius nazvao, „hodočašće Amerikanaca“ u Reykjavik. Došla je i Fischerova sestra – Joan Fischer-Targ, koja je davne 1949. godine poklonila Bobbiju šahovsku tablu i pokazala mu kako se figure kreću. Govoreći novinarima o sebi – muž joj je fizičar, radi na Univerzitetu Stanford, ima troje djece i svi igraju šah – dodala je:
„Ali ne želim da postanu šahisti.“
(Nastaviće se)