
Velemajstor Hans Ree u svojoj nedjeljnoj kolumni za De Groene Amsterdammer razmišlja o riječima koje je izgovorio Anish Giri nakon partije sa Abdusattorovom:
„Luksemburška šahistkinja Fiona Štajl-Antoni već godinama vodi kratke intervjue sa učesnicima Tata Steel odmah nakon partija. Sa pobjednicima, a ponekad i sa onima koji su remizirali ako je partija bila posebno zanimljiva. Ali nikada sa onima koji su izgubili, jer bi to bilo previše surovo odmah nakon partije, a turnir u Vejk-an-Zeeu je ipak civilizovan.
Ona to radi odlično. Fiona je prijatna, prijateljski nastrojena, upućena u šah, a uz to i sama nosilac titule WIM – međunarodni majstor među ženama.
Nakon pobjede u 8. kolu nad liderom turnira Nodirbekom Abdusattorovom, Fiona je pitala Anisha Giri koliko je duboko išla njegova priprema za otvaranje. Odgovor je bio teško razumljiv:
„Moja priprema, u suštini, nikada nije počinjala i nikada nije završavala. Ja sam moja priprema, to sam jednostavno ja. Morate shvatiti, priprema nije nešto poput uređaja koji je negdje daleko od vas… To je kao kad idete u borbu – morate obući oklop. Naravno, ako izađem go, ovi momci će me uništiti, pa izlazim u oklopu, ali to sam i dalje ja.“
Pošto je Giri poznat po svojoj izvanrednoj pripremi u otvaranju, a ja sam se nadao da ću nešto naučiti, pokušao sam shvatiti taj „orakulski“ jezik. Nikada nije počinjala, nikada nije završavala, oklop, izlazak go… Nisam mogao iz toga izvući nikakav smisao.
Ali malo kasnije u intervjuu, Anish se vratio na ovu temu i rekao da jednostavno nije želio otkriti koliko daleko je išla njegova priprema za otvaranje, pa je smislio neku glupost.
Da li je to bilo razočarenje? Sjetio sam se razgovora koji sam jednom imao sa Viljemom Frederikom Hermansom u vrtu njegove kuće u Briselu. Postavio je nekoliko pitanja o šahovskom svijetu, a ja sam s entuzijazmom pričao razne stvari jer sam uvijek volio o tome govoriti, i odjednom je rekao: „Morate shvatiti da me to uopšte ne zanima i da pitam iz uljudnosti.“
Da li je i to bilo razočarenje? Na neki način – da. Ali s druge strane, bio sam zahvalan na njegovoj iskrenosti. Vidio sam trud uljudnog domaćina, a odjednom – njegov osjećaj samoprezira: što, dovraga, ja ovdje radim?
Kod Giri-ja u razgovoru sa Fionom, samokritičnost vjerovatno nije bila toliko ekstremna, ali i on je sigurno pomislio: što ja uopšte radim nakon što je smislio te izmišljotine?“