Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
Žene i Fišer (nastavak)
Najinteresantnije je što se u crno-bijelom svijetu Roberta Džejmsa Fišera više od 20 godina tajno cvjetala grana trešnje, čije je ime Mijoko Vatai. I sasvim je moguće da Fišer toliko dugo nije odlučivao da se oženi Zitom, osjećajući romantične osjećaje prema svojoj dugogodišnjoj poznanici iz Zemlje izlazećeg sunca…
Sastali su se 1973. godine u Tokiju. Nakon Fišerove pobjede nad Borisom Spaskim, 28-godišnja Mijoko je u 30-godišnjem Bobiju vidjela šahovskog Boga, prikupljala sve članke o njemu i proučavala njegove partije. Diplomirana na Farmaceutskom univerzitetu, veoma je dobro igrala šah i od 1972. godine nastupala je za japansku reprezentaciju na Svjetskim šahovskim olimpijadama.
Njen prvi utisak nakon nekoliko dana druženja:
„Bobi nije bio razgovorljiv, ali je bio neizmjerno galantan.“
U Japanu, gdje su odavno navikli na jezik gestova i ne vole previše pričljive osobe, galantnost, a još u američkom izvođenju – najmoćnije je oružje! Ni sam ne znajući, Fišer je očarao Vatai. I on je, očigledno, bio pod čarolijom ljepote ove japanske žene. Inače, teško da bi pozvao Mijoko da ga posjeti u Pasadeni prije ženske šahovske olimpijade u Kolumbiji (Medelin, 1974).
„Složila sam se. Fišer se tada povezao s religijskom sektom ‘Crkva Gospodnja’ i živio u kultnom prostoru. Tako da sam ja odsjela u kući jednog od pripadnika te sekte, a ujutro smo Bobi, njegov sekretar i ja izlazili da razgledamo okolinu i negdje ručali. Takođe smo išli u Diznilend i Las Vegas. Od tada smo se redovno posjećivali i pisali pisma. 1992. godine Bobi me pozvao u Jugoslaviju na njegov meč-revans s Borisom Spaskim.“
Do tada je Mijoko postala državna šampionka, međunarodni majstor, međunarodni arbitar i generalni sekretar Šahovske federacije Japana…
Nastavak romantične veze Mijoko Vatai i Roberta Fišera desio se u Mađarskoj, gdje je živio Fišer, izopšten iz rodne zemlje. Ona je dolazila svake dvije godine, i prema njenom priznanju, tada su imali intimne odnose (četvrt vijeka nakon prvog susreta!). Godine 2000. odlučili su da se nastane zajedno u Japanu.
Izgleda da je on ostao veliko dijete. „On je izuzetno iskren u svemu“, kaže Mijoko. Dakle, i dalje govori ono što misli. I ta iskrenost ga ponekad čini ranjivim. Ne uzima nikakve lijekove i ne ide kod ljekara, smatrajući da se sve bolesti trebaju liječiti prirodnim sredstvima, i više voli istočnu medicinu.
Ne sviđa mu se kada „žena boji usne i kosu i nosi visoke potpetice. Ali kako žena može izaći iz kuće bez šminke?“ Mijoko Vatai je praštala svom idolu ove neobičnosti i znala je neutralisati njegove kaprice. Sve je teklo glatko i mirno do događaja 13. jula 2004. godine, kada je Fišer uhapšen u međunarodnom aerodromu „Narita“ zbog korištenja isteklog pasoša. Nakon što je saznala za hapšenje svog građanskog muža, Vatai je poduzela herojske napore da ga oslobodi iz zatvora, a najvažnije – da ne dozvoli njegovu deportaciju u SAD.
„Guliver“ Robert i „Palčica“ Miyoko u Reykjaviku nakon sretnog oslobađanja…
Ona se obraća za podršku ljubiteljima šaha širom svijeta. I već krajem jula biće osnovan Odbor „Za oslobađanje Bobbyja Fischera“. Ona želi zvanično registrovati svoj brak sa Fischerom, međutim objašnjavaju joj da mladoženji nedostaju neki dodatni dokumenti. Borba Miyoko Watai za slobodu Fischera trajala je više od pola godine i, zahvaljujući podršci svjetske šahovske zajednice i vlade Islanda, završila je pobjedom – u martu 2005. godine Fischer je otputovao u Island.
Japanska „Palčica“ Miyoko i američki „Guliver“ Robert ponovo su se rastali… Hoće li to biti na dugo? (Prema materijalima intervjua Miyoko Watai za novinara Kaza Ozawa, Tokio, 22. avgusta 2004. godine za šahovski sajt „ChessBASE“).
KURIOZITETI. • Zahvaljujući svom talentu, Bobby je rano ušao u svijet odraslih i, uprkos muževnom izgledu, još dugo je ostajao u duši naivan i u mnogo čemu nezaštićen dječak. Bio je potpuno zaokupljen šahom, pa je njegova reakcija na sve što je izlazilo izvan okvira tog iracionalnog svijeta često bila zabavna za okolinu. Naravno, sve je relativno. Ako, na primjer, u poređenju sa Taljem Fischer djeluje kao čovjek lišen smisla za humor, u poređenju sa drevnoegipatskom Sfingom on je, naravno, bio veseljak!
„Rekord“ Fischera. U djetinjstvu je Bobby sanjao da ima koliko-toliko odijela koliko ih ima predsjednik SAD-a. Međutim, skromni prihodi porodice nisu mu dozvoljavali da kupi ni jedno. Na većini ranih fotografija prikazan je u svom „poznatom“ džemperu. Na turniru u Buenos Airesu (1960), Fisherovu pažnju privukao je velemajstor Miguel Najdorf – i to ne toliko svojom igrom koliko vanjskim izgledom. Sa ukusom odjeven i pun optimizma, djelovao je kao dendi sa reklamnog plakata… Kada je Najdorf opet promijenio odijelo, Bobby nije izdržao:
-Koliko Vi imate odijela?!
-150! – odgovorio je Najdorf bez razmišljanja…
Prošlo je 10 godina, i pri novom susretu u Buenos Airesu, Fischer je prišao argentinskom velemajstoru i ponosno rekao:
-Nadmašio sam Vaš rekord. Imam 187 odijela!
-Bravissimo! Čestitam! – odgovorio je Najdorf. – Moram priznati, nikada nisam imao više od 30…
Kako je važno biti poliglot! Na blicu koji je uslijedio poslije „Meča vijeka“, Fischer je nastupio brilijantno. Pri čemu se, u borbi sa najboljim šahistima svijeta, pokazao ne samo kao majstor brze igre, koga odlikuje zapanjujuća prisebnost, već i kao fin psiholog. Kada, na primjer, u partiji sa Petrosjanom zastavice oba protivnika počnu prijeteće visiti, a njihovi kraljevi teško „hvataju dah“, moglo se čuti:
-Šah, šah, šah! – povici iz usta Petrosjana, poput rafala.
-Check, check, check! – odgovarao je Fischer pri svakoj prilici kada je njegov kralj izbjegavao progon.
I iznenada uslijedilo je neočekivano:
-Vama šah, velemajstore! – čuo je Petrosjan na ruskom jeziku od svog protivnika.
Bivši svjetski prvak iznenađeno je podigao obrve, pogledao neuznemirenog Fischera, a u tom trenutku zastavica na njegovom šahovskom satu je pala… Fischer je ostvario pobjedu!
(Nastaviće se)