Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)
Ličnost.
Robert Džejms Fišer zaprepastio je svijet neviđenim pobjedama na razmeđi šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka i fenomenom šahovske univerzalnosti podigao ugled drevne igre. U njemu su se spojili jedinstvena Kapablankina tehnika igre, širina Aljehinovih dejstava po čitavom spektru šahovskih polja, Taljeva oštrina kombinacionog vida, Laskerov pristup u korišćenju psiholoških nijansi borbe… Nije priznavao remije i uvijek je igrao samo na pobjedu. Bio je bezgranično odan šahu.
Svojim primjerom Fišer je uzdigao voljenu igru na najviši pijedestal čak i u konzervativno nastrojenoj Americi. I običan čitalac, otvarajući jutarnje novine, počeo je da čita redove o šahu. Mnogi mladići u SAD i drugim zemljama, pod utiskom njegove zadivljujuće karijere, okrenuli su se toj igri. Najpopularnije novine u Sjedinjenim Državama, „New York Daily News“, sa tiražom od tri miliona primjeraka, prije Fišerovog uspona uopšte nisu pominjale šah, a u danima mečeva kandidata svakodnevno su na prvim stranama objavljivale izvještaje velemajstora Roberta Birna. Vodeći američki časopisi „Life“, „Time“, „Newsweek“, „Sports Illustrated“ tokom i poslije meča sa Petrosjanom objavili su opširne članke o Fišeru.
Pred odlazak na taj meč Fišer je dao veliki (oko sat vremena) intervju američkoj televiziji. Po njegovom završetku dao je i dodatni intervju, koji je snimljen na traku i prikazan u informativnom programu. Sve to vodilo je daljem širenju šaha među Amerikancima.
Cjelokupnim djelovanjem u ime šaha i za njegovo dobro Fišer je natjerao savremenike da na njega gledaju drugim očima. „Ne znam nikoga drugog u istoriji šaha kome bi naša igra bila toliko dužna“, rekao je 12. svjetski prvak Anatolij Karpov.
Robert Fišer u vrijeme procvata – elegantan, vitak, mlad
Život i sudbina
I čitav Fišerov izgled odgovarao je plemenitoj namjeni šaha u društvu. Visok, vitak mladić sa blago izduženim licem, u modernom i odlično skrojenom odijelu, sa osobenom brzom hodom, uronjen u razmišljanja o predstojećoj borbi… Tako je izgledao šezdesetih godina.
Nešto puniji, sa početnom ćelavošću, puštene brade, ali i dalje elegantan i oprezan… Takvim se Fišer mogao vidjeti početkom devedesetih.
Ipak, mnogo toga je u njemu ostalo od čuda od djeteta, Bobija Fišera iz Bruklina, koji je krajem pedesetih pokorio šahovski svijet. Ni trunke lukavstva, poštenje, zadivljujuća naivnost. Uvijek je davao prednost samoobrazovanju nad formalnim obrazovanjem, razmišljanju nad dokolicom, satu samoće nad minutom druženja, noći nad danom… Nije završio školu, ali je, osim engleskog, vladao sa tri jezicika – ruskim, srpskohrvatskim i španskim.
Upravo na tim jezicima izlazila je masa šahovske literature! Mnogo je čitao, interesovao se za politiku, volio muziku, sport, naročito plivanje, klizanje i skijanje, tenis, košarku. Bio je jedan od najpoželjnijih neženja u Americi i dobio je ne jedan „džak“ bračnih ponuda, ali je na kraju ostao neoženjen, nasamo sa voljenim šahom… Fišer je rođen u martu, dakle u znaku Ribe (i sebe je nazivao „velikom Ribom, sposobnom da proguta mnoge velemajstore“). Po istočnom kalendaru to je bila godina Koze. A o „srodnim“ dušama te godine davna zapažanja kažu: „Ti ljudi su elegantni i umjetnički nadareni. Mogli bi biti najprivlačniji da nisu nesigurni u sebe i pesimistični. Nikada nisu zadovoljni sobom. Svojim hirovima dovode okolinu do očaja. Po duhu su osvajači, iako toga nijesu svjesni. Potpuno odsustvo discipline, sistematska kašnjenja, nedostatak osjećaja za vrijeme čine ih nepodnošljivima, ali ipak umiju da se dopadnu kada im je to potrebno. Uvijek se kolebaju i pribjegavaju brojnim lukavstvima. Njihovi maniri su blagi i prijatni, ali im je um u potpunosti pod vlašću hirova. Često su religiozni, brzo se vezuju za druge, ali stalno pokušavaju da pobjegnu… Često dovode okolinu u zabunu.“
Još početkom šezdesetih Fišer je „zakačio udicu“ „Svjetske crkve Božje“ (jednog od ogranaka adventizma). Njene osnovne zapovijesti: svinjetina je otrov, razvod, pušenje i ples su grijeh, alkohol je smrtni grijeh. Istina, sve to važi za članove organizacije; Fišer je bio među „simpatizerima“, za koje su bila moguća olakšanja. A poslije pobjede u Rejkjaviku našao je duševno utočište u sjedištu organizacije u Pasadeni. Fišer je primljen u rang najpočasnijih gostiju. Vođa sekte H. Armstrong nije slučajno gajio pijetet prema bogatim ljudima. Na primjer, Fišer je organizaciji darovao 94 hiljade dolara, jer mu je bilo obećano skorije Hristovo drugo dolazak, a on je bio naviknut da vjeruje ljudima. Godine 1976. Fišer je shvatio da je prevaren, iznio optužbe za prevaru i podnio tužbu u iznosu od tri miliona dolara. Međutim, tužilac Pasadene odbio je da je razmotri.
To nije bila ni prva ni posljednja Fišerova tužba. Tužio je organizatore meča sa Reševskim (1961) i novinara Daraha, koji je, po mišljenju tužioca, pogrešno interpretirao mnoge njegove misli, prikazujući ga u ružnom svjetlu. Ali, čini se da je samo jedna od tih „parnica“ dobila neočekivano srećan rasplet. Riječ je o Fišerovim materijalnim potraživanjima u iznosu od 100 hiljada dolara prema moskovskoj izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“, koja je 1972. objavila njegovu knjigu „Mojih 60 nezaboravnih partija“. Dvadeset godina kasnije „dug“ je izmirio novi predsjednik FIDE i predsjednik Kalmikije Kirsan Iljumžinov. Sastao se sa Fišerom u Budimpešti i proveo nekoliko sati u njegovom društvu u stanu velemajstora Andreja Lilijentala. O utiscima sa tog susreta sa 11. svjetskim prvakom Iljumžinov je govorio u intervjuu listu „Sport-ekspres“ (1995, 20. decembar):
„Na mene se sručila lavina pitanja o Rusiji, o Kalmikiji, o ekonomskim problemima, o ekologiji, politici… Zaprepastilo me je koliko je Fišer upućen u sve naše poslove. Navodio je prezimena svih naših političkih radnika, članova vlade, pitao me šta mislim o rasporedu snaga na izborima. Još u kolima Fišer me je pitao da li sam čuo za nova pravila koja je smislio za šah. O ‘Fišerovom šahu’ sam, istina, čuo, ali, priznajem, ne više od toga. Fišer je iz džepa izvadio odštampana pravila i počeo da mi objašnjava suštinu. A kada smo stigli u Lilijentalov stan, uzeo je figure i sve demonstrirao na licu mjesta.“
Tokom susreta Iljumžinov je ispričao Fišeru o svojim planovima popularizacije šaha u azijsko-pacifičkom regionu i u Africi. Ovaj se zainteresovao i primijetio: „Učite ih odmah da igraju novi šah! Zašto im nuditi crno-bijeli televizor, ako postoji kolor! Neka odmah koriste najnovija dostignuća civilizacije!“ Osim 100 hiljada dolara, Iljumžinov je svom idolu iz djetinjstva uručio dokument kojim se Robert Džejms Fišer dodjeljuje zemlja u Elisti u površini od 0,5 hektara u prvom mikrorajonu. Fišer je pažljivo proučio dokument i postavio mnoštvo pitanja u vezi sa izgradnjom dvo- ili trospratne kuće, kao i o stanju medicinskih ustanova u Kalmikiji. Osjećao se njegov temeljit pristup u raspravi o svakoj temi. Ali predsjednika FIDE najviše je zadivio sam Fišer:
„Kakav je to veseo, društven i životo-radostan čovjek! Kako iskren, otvoren, bez skrivenih namjera. A o njemu se moralo čitati samo laži: navodno je gotovo šizofrenik, opsjednut šahom. Ne, nimalo. On toliko mnogo zna i interesuje se apsolutno za sve što se dešava u svijetu, a toliki broj publikacija koje proučava može se sresti samo u ozbiljnoj biblioteci. To je fenomenalan čovjek! Razgovor s njim dao mi je izuzetno mnogo i kao rukovodiocu Međunarodne šahovske federacije. Upoznao me je sa svojim viđenjem šahovskih problema u svijetu; ima veoma dubok i pronicljiv pogled na te stvari. On krajnje pažljivo prati sve procese u svijetu šaha, ima sopstveni originalni pogled na šahovsku istoriju i na perspektive šaha.“
Nažalost, godine samoće promijenile su Fišera nimalo na bolje. Jer duševna samoća nije lako iskušenje ni za genije. Nije slučajno engleski filozof i pisac 17. vijeka Robert Berton primijetio: „U samoći je čovjek ili svetac, ili đavo.“
Živeći u stalnom strahu da ga progone specijalne službe (čas KGB, čas FBI), da je oko njega cionistička zavjera, da svi samo žele da ga prevare, kao što je to učinila „Svjetska crkva Božja“, idol miliona osjećao se kao izopštenik iz društva. Temelj njegovog pogleda na svijet postale su knjige koje mu je neko podmetnuo – Hitlerov „Mein Kampf“ i potpuno lažni, još krajem 19. vijeka fabrikovani antisemitski „Protokoli sionskih mudraca“… Može se samo žaliti što se, umjesto njih, na njegovom stolu nijesu našli O’Henri, Mark Tven ili Šolom-Alejhem. Oni bi nam možda podarili drugačijeg Fišera – bez sumnjičavosti i ogorčenosti, bez zaslijepljenosti i predrasuda, dobronamjernog i ironičnog, nalik Emanuelu Laskeru, koji je s osmijehom posmatrao neizbježne promjene u svijetu oko sebe.
„On nikome nije nanio zlo, on samo govori“, pokušava da ga zaštiti Mijoko Watai, koja je 2000. godine postala Fišerova građanska supruga. Ali, nažalost, iz godine u godinu riječi mržnje, bez razmišljanja izgovorene od Fišera – u mikrofon reportera, u telefonsku slušalicu ili preko radija – razlijeću se svijetom, umnožavaju se, obrastaju tračevima… Zašto mu se čini da govori kao da piše simpatetičnim mastilom, koje nestaje na svjetlosti? Kod mnogih se nehotice javljaju pitanja: Ko ste vi, gospodine Fišer? Jevrejin koji mrzi Jevreje? Amerikanac koji prezire Amerikance? Prijatelj Japanke koji je prokleo Japan, zemlju koja mu je pružila utočište? Ili šahovski Mesija koji se pokazao kao običan smrtnik?!…
(nastaviće se)