V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Partija Kapablanke sa Nimcovičem trajala je za jedan potez kraće, pri čemu je Nimcovič loše odigrao otvaranje. Da bi olakšao poziciju i stvorio kontra-igru, Nimcovič je žrtvovao konja za dva pješaka. Zanimljiv je bio odgovor Kapablanke u partiji: daleko od pasivne odbrane, on je, žrtvujući kvalitet, dobio za topa i pješaka dva skakača. Nakon razmjene dama, kubanski šahista pokazuje maksimum energije u igri preostalim figurama i već u 34. potezu, prijeteći matom, prisiljava protivnika da položi oružje.
Kapablanka je na turniru ostvario najviše pobjeda. „Akt o kapitulaciji“ morali su potpisati i Špilman, Janovski, Bern i Leongardt. Stil igre kubanskog šahiste u tim partijama bio je daleko od standardnog. Ako mu je, na primjer, u partiji protiv Leongardta pošlo za rukom da precizno nadigra protivnika u vrlo rijetko viđenoj završnici, protiv Špilmana je, hladnokrvno odbivši napad, izveo iznenadnu matnu kombinaciju.
U još većoj mjeri Kapablanka je pokazao postojanost i snalažljivost u odbrani u partiji protiv Janovskog, koji je igrao s neustrašivim žarom i maštom, žrtvujući lovca u 24. potezu i stalno postavljajući protivniku nove, teško rješive zadatke.
Naravno, u složenom višesatnom šahovskom duelu, neizbježne su greške s obe strane. Radi se, naravno, ne o grubim propustima, već o onim sitnim „nepreciznostima“ koje se otkrivaju tek nakon završetka partije, u mirnoj i objektivnoj analizi. Tokom same partije na ishod utiču i faktori poput emocionalnog stanja, psihološke otpornosti, oskudice vremena i slično.
Što se tiče Kapablanke, on je na ovom turniru pokazao da ga opasnost u partiji ne demorališe, već inspiriše; kako intenzitet borbe raste sa svakim potezom, tako on dobija snagu i stvara novi pritisak. U šezdesetom potezu Janovski nije izdržao pritisak i, propuštajući šanse za pobjedu, bio je spreman na remi. Ali Kapablanka, u poziciji koja je protivniku i mnogim posmatračima djelovala približno izjednačeno, preciznim manevrima i domišljatim taktičkim udarcima ostvaruje pobjedu.
Kapablanka je zadivio publiku ne samo igrom, već i samim ponašanjem tokom partije. U Evropi su navikli da vide šahistu nagnutog nad tablom, koji napeto misli tokom čitavog susreta, obavivši rukama glavu, ili prekrštenih ruku pred sobom, ili se oslanjajući na stolicu i njišući se naprijed-nazad… Kapablanka se ponašao drugačije. „Šahovski kritičari — piše on — obratili su pažnju na to da igram veoma brzo i da uvijek izlazim i šetam dok moj protivnik razmišlja.“ Kapablanka je „štedio“ mentalnu energiju kako bi je iskoristio samo za analizu svih mogućih poteza protivnika s potpunim naporom: jer će protivnik izabrati samo jedan od njih, i to ne uvijek onaj koji se može predvidjeti.
Turnir se održavao u prostorijama kazina. Gubitnici su imali priliku iskušati sreću u drugoj igri, koja je, u suštini, bila veoma daleka od šaha… A ponekad su u susjednu prostoriju zalazili i uspješni majstori. Izuzetak je opet bio Kapablanka.
„Zar ne želite bar jednom iskušati sreću?“ — upitao ga je jednog dana glavni sudija takmičenja, poznati šahista Jakob Mizes.
„Ja za tim nemam potrebe!“
Čitav tok turnira potvrdio je istinitost ovih riječi. Kapablanka je, osvojivši 9,5 poena, zauzeo prvo mjesto. Od 14 partija izgubio je samo jednu —od Rubinštajna, koji je podijelio drugo-treće mjesto s Vidmarom, sa zaostatkom od pola poena za pobjednikom.
Uspjeh mladog Kapablanke bio je prava senzacija. U San Sebastijan su doputovale sve šahovske zvijezde! I odjednom, iz prvog pokušaja, osvojena je takva visina! Šahovski svijet je bio uzdrman.
„Viva, Kapablanka!“ — uzvikivali su mnogi šahisti iz Evrope i Amerike.
„Pobjeda nije baš uvjerljiva!“ — tvrdili su neki skeptici, pozivajući se na činjenicu da drugi nagrađeni, Rubinštajn, nije bio u najboljoj formi. Napravio je nekoliko remija iz elementarno dobijenih pozicija, dok je Kapablanka, naprotiv, pobjeđivao i u partijama u kojima su protivnici imali bolju poziciju. „Malo sreće mora ipak biti…“ — kao da opravdava rezultat prvog nagrađenog časopis „Dojče šahcajtung“, navodeći u potvrdu partiju Kapablanke protiv Janovskog.
„Njegova je budućnost!“ — suprotstavljali su se skepticima oni šahisti kojima je dubinsko proučavanje partija Kapablanke pomoglo da u stvaralaštvu mladog kubanskog majstora vide nešto novo.
Kapablankina igra isticala se prije svega stalnom težnjom ka borbi za inicijativu. Pri tome nije bilo toliko važno što protivnik ponekad dobija materijalnu prednost. Možeš imati i dvostruko manje pješaka — glavno je držati inicijativu. Kasnije će Kapablanka ovo formulisati kao novi zakon opšte teorije: „Inicijativa je prednost, i onaj ko je drži treba da teži njenom očuvanju.“
Upadala je u oči i Kapablankina sklonost ka dinamičnoj igri figurama, često povezanoj s rizikom. Mnogo kasnije savjetovaće one koji žele da dostignu savršenstvo u šahovskoj umjetnosti — da se ne boje donošenja odgovornih odluka u ključnim momentima borbe. „Smatram takođe — pisao je Kapablanka — da onima koji žele da unaprijede svoju igru ponekad mogu koristiti rizikovanje, preduzimanje obostrano oštrih kombinacija ili žrtvovanje figure za jednog-dva pješaka radi dobijanja napada.“
Konačno, već u tim godinama Kapablanka je pokazao svestranost šahovskog majstorstva, izraženu i u savladavanju tehnike manevrisanja, i u pripremi neočekivanih taktičkih udara, i u izvođenju „malih kombinacija“, i naravno, u finom vođenju završnice.
Dakle, inicijativnost, dinamizam, prilično visoka tehnika igre — to su stvari koje su šahisti mogli uočiti, ako su bez predrasuda analizirali partije Kapablanke iz tih godina.
Jedan od prvih koji je uspio da prepozna i uhvati novine u igri kubanskog majstora i koji je prvi o tome pisao u štampi bio je E. A. Znosko-Borovski, snažan petersburški šahista i poznati publicista. U šahovskom odjelu časopisa „Niva“, koji je vodio nakon smrti Čigorina 1908. godine, mnogo prostora posvetio je partijama Kapablanke u San Sebastijanu. Kako je pisao urednik rubrike, one „pokazuju da je pred nama potpuno izuzetno fenomen“ i da se „već sada nazire izvanredan i vrlo originalan darovit igrač“.
(Nastaviće se)