Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
Mikenas: „Ako se neuspjeh Boleslavskog još može objasniti posljedicama iscrpljujućeg meča s Bronštajnom, teško je smatrati da je neuspjeh Smislova izazvan njegovim učešćem na međunarodnom turniru u Veneciji. Jer nakon 10. kola Smislov je bio lider prvenstva, pokazujući izuzetno napadačku i inventivnu igru. Međutim, nakon poraza u 11. rundi od Boleslavskog, Smislov je posustao i pokazao čudnu ravnodušnost prema svojim rezultatima“ („Šah u SSSR-u“ br. 2, 1951).
Igrači koji su se našli rame uz rame – Alatorcev, Boleslavski, Geler i Flor (7–10. mjesto) – mogu različito ocijeniti svoj rezultat, koji u svakom slučaju u tako jakom turniru ne predstavlja neuspjeh… Razlog što Boleslavski i Flor nisu zauzeli više pozicije je taj što su se otuđili od onog napetog, borbenog, „čigorinskog“ karaktera borbe, koji je vladao na prvenstvu. Omiljena taktika oba ova velemajstora, predstavnika finog pozicionog stila, jeste precizno iskorištavanje prednosti u partijama u kojima su nadigrali protivnike i principijelno prihvatanje remija u pozicijama gdje protivnici nisu griješili. Na ovom prvenstvu takva taktika se pokazala nepodesnom, jer su svi učesnici bili daleko od miroljubivih, a napravljene greške ispravljali su odmah s neobičnom taktičkom sposobnošću.
Suetin: „Mnoge je iznenadilo što je Boleslavski gotovo odmah nakon završetka tako zahtjevnog iskušenja, kakav je bio njegov meč s Bronštajnom, krenuo na start 18. prvenstva SSSR-a. Tada sam prvi put učestvovao u finalu i ja. Tri sedmice prije početka takmičenja pozvan sam na okupljanje šahista RSFSR-a koji su dobili pravo da igraju u finalu. Mi (to su bili majstori Aronin, Ljublinski i ja) uglavnom smo odmarali, oporavljajući se od tek završenih teških polufinalnih borbi i uživajući u jesenjoj ljepoti šuma oko Moskve.
Sa malim zakašnjenjem na okupljanje došao je Isaak Jefremovič i, na moje veliko iznenađenje, bukvalno se posvetio analitičkom radu od jutra do mraka. Uvučen sam i ja u taj rad. Već u tim godinama ispoljavala se njegova sklonost ka trenerskom radu, ali tada je to više bio za njega hobi.
Ipak, tada je radio, reklo bi se, prilično naporno. Opterećenja mečevima još su se osjećala. U finalu je igrao neujednačeno, a na kraju jednostavno nesretno… Ipak, nekoliko partija odigrao je jednostavno čarobno“ (iz knjige „Velemajstor Boleslavski“, 1981).
Romanovski: „Flor skoro do samog kraja nije mogao ostvariti 50-procentni rezultat, ali, pobijedivši u posljednje dvije partije u izvanrednim partijama protiv Bondarevskog i Suetina, donekle je razbistrio sumornu sliku koja je nastala nakon šest običnih remija koje je postigao s velikom ‘vještinom’ u 8–13. rundi“ (turnirski zbornik).
Geler je bio pod hipnozom svog prošlogodišnjeg uspjeha i čak u partijama protiv najsnažnijih protivnika igrao je s neopravdanim, nezdravim rizikom, često upadajući u vremensku oskudicu (cajtnot) i zapetljavajući se u vlastite mreže. Uz veću objektivnost, ovaj talentovani majstor sigurno bi zauzeo bolje mjesto. Ograničenost Gelerovog repertoara otvaranja omogućavala je njegovim protivnicima da se pažljivo pripreme za svaki susret s njim. Geleru i nekim drugim našim mladim majstorima nedostaje samokritičnost i sposobnost da marljivo rade na samousavršavanju, ne toliko razvijajući jake strane svoje igre, koliko iskorenjujući slabe.
Levenfiš: „Od majstora koji su se pojavili u posljednjih nekoliko godina, Geler ima najveći kombinacioni dar. Njegova maštovitost i brzo vođenje napada podsjećaju na Čigorina i Aljehina. Hronični cajtnoti i povezane greške (Suetinu je previdio damu!) spriječili su Gelera da zauzme bolje mjesto“.
Alatorceva je zadesio očigledan neuspjeh na kraju, jer je gotovo čitav turnir igrao u svom prethodnom stilu teškog stratega, ali zbog precjenjivanja svojih mogućnosti u partijama protiv Miknesa i Sokolskog izgubio je, bar, poen koji bi mu omogućio da ostvari visoko mjesto.
Zaslužni majstor sporta Mikenas (11.) i mladi majstor Petrosjan (12–13.) igrali su neujednačeno, ali su ipak zauzeli mjesta otprilike u skladu sa snagom svoje igre.
Mikenas: „Bilo je zadovoljstvo učestvovati u tako jakom turniru. Iako, iskreno govoreći, su se posljedice teške bolesti još uvijek odražavale na opšte zdravstveno stanje, igrao sam s entuzijazmom, zbog čega i danas sve partije – i u kojima sam pobjedio, i u kojima sam poražen (a bilo ih je po 6), kao i remije – ponekad analiziram s istim uživanjem. Čak ne razumijem odakle je došla takva energija u samom finišu: u posljednjih pet kola osvojio sam 4 poena, pobijedivši Alatorceva, Borisenka, Sokolskog, Ljublinskog i poražen od Aronina“ (iz knjige „Vladas Miknes“, 1987).
Neuspjeh Bondarevskog (12–13. mjesto), po našem mišljenju, leži izvan sportskih razloga: kao i Keres, Bondarevski, u dubini duše oštar i zanimljiv taktičar, već se dugo vještački prebacio na suhi pozicioni stil, nastojeći suštinu borbe svesti na tehničko manevrisanje. Međutim, kada se pozicija spontano ili voljom protivnika komplikuje, Bondarevski sjajno koristi kombinacione mogućnosti. Upravo u takvom stilu on i treba da igra.
Neuspjeh Averbaha (14. mjesto) objašnjava se ne samo njegovim prečestim učešćem u ozbiljnim turnirima, već i time što on, kao i niz drugih mladih šahista, precjenjuje značaj teorijske pripreme i daje premalo prostora svojoj kreativnoj mašti i eksperimentalnoj inicijativi. Na tako jakim turnirima kao što je prvenstvo SSSR-a potrebni su ne samo tehnika i poznavanje naučnih principa igre, već i kreativna smjelost, kao i sposobnost vođenja borbe u bilo kojoj, a ne samo u uobičajenoj pozicioni situaciji.
Početkom 1950. Averbah, umoran od „sjedenja na dvije stolice“, napustio je naučni institut, gdje je već započeo pisanje doktorska disertacije, i odlučio da se posveti šahu:
„Postavši profesionalac, počeo sam nastupati na turnirima, više ne brinući hoće li me pustiti s posla ili ne. Osvojio sam nagradu u Šavno-Zdruju, drugi put zaredom postao šampion Moskve, podijelio prvo mjesto u polufinalu prvenstva zemlje. Međutim, u finalu me zadesio neuspjeh. Veći dio turnira odigrao sam solidno, nalazio sam se u prvih deset, ali igrao previše napeto, previše marljivo – i nakon odigravanja prekinute partije s Alatorcevom, koja je trajala 90 poteza, potpuno sam se iscrpio i izgubio tri posljednje partije, završivši na 14. mjestu. Taj rezultat gotovo tačno odgovara mom debitantskom nastupu u finalima prvenstva zemlje, s jednom značajnom razlikom: sada sam bio profesionalac!“ (iz knjige „Šah na sceni i iza kulisa“, 2003).
Borisenko i Suetin (15–16. mjesto) odigrali su, za svoje prvo ozbiljno pojavljivanje u turniru tako jakog sastava, daleko od loše i prikazali nekoliko izvanrednih partija.
Među ostalim učesnicima posebno upada u oči očigledno loš rezultat Sokolskog (17–18. mjesto), koji nije bio u formi zbog lošeg zdravstvenog stanja. Neuspjeh Ljublinskog, koji je ponovio svoj prošlogodišnji rezultat, ne može se smatrati slučajnim, jer očigledno ne podnosi napor dugotrajne borbe“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).
MALO STATISTIKE
Sjećate li se koliko je razočaravajuće završio moj pokušaj da saznam dinamiku procenta remija u poslijeratnim prvenstvima? XVII i XVI – po 45%, XV – 49%, XIV – 35%! „Do takvih ‘antiremijskih’ visina naši šampionati vjerovatno više neće doći…“ – napisao sam tada. I pokazalo se da sam pogriješio: ove godine visina je skoro dostignuta – 38%!
Abramov: „Ako se još uzme u obzir da je većini remija prethodila oštra i napeta igra, može se zaključiti da su učesnici igrali hrabro i napadački, jednom riječju, po Čigorinu. Taj zajednički nalet zarazio je i najmirnije. Flor, koji je u XV, XVI i XVII prvenstvima završavao dvije trećine svojih partija remijem, ovog puta ih je imao manje od polovine (8). Još upečatljiviji je kontrast kod Aronina – 12 remija u prošlom prvenstvu i samo četiri sada, i to kakvi remiji! Više od 80 poteza s Borisenkom, 61 potez s Bondarevskim, oštra i zapetljana borba s Alatorcevom, a samo s Averbahom pokazatelj obostrane opreznosti.“
Dalje, autor bilješki „Kod turnirske tabele“ uporedio je četiri posljednja prvenstva s tačke gledišta susreta između velemajstora i majstora:
„U svim prvenstvima majstori su gubili partije od velemajstora, ali u XV su uspjeli osvojiti samo 34% poena, a sada – 42%. Ali ovaj podatak nije toliko pokazatelj. Treba uporediti rezultate velemajstora protiv istog broja majstora koji su zauzeli najbolja mjesta. Od svake 10 partija takvog susreta, velemajstori su u XV prvenstvu osvajali 6,3 poena, u XVI – 5,3, u XVII – 5,2, a u XVIII – samo 4,2. To znači da su prvi put pet velemajstora koji su učestvovali na prvenstvu izgubili susret protiv pet majstora – Aronina, Lipnickog, Toluša, Konstantinopoljskog i Alatorceva – rezultatom 10,5:14,5.
Koji se zaključci mogu izvući iz toga? Jesu li velemajstori oslablili? Ili su majstori postali jači?
Prvo se lako opovrgava. Jer iste godine Boleslavski je ostvario briljantnu pobjedu u Budimpešti. Smislov i Keres su takođe dobro igrali tamo, a zatim potvrdili svoj visok nivo u Šavno-Zdruju i Veneciji. Što se tiče Bondarevskog i Flora, bar rezultati polufinala pokazuju njihovu dobru sportsku formu.
Zaključak: neprekidno raste nivo igre majstora i sve više se briše granica između vodećih majstora i velemajstora. Zanimljivo je još napomenuti da je u posljednja četiri prvenstva broj majstora koji su se plasirali u prvih deset bio 2–5–5–6, a u prva četiri mjesta 0–1–2–3. I iza ovih brojeva krije se neprekidan rast majstorskog nivoa sovjetskih šahista“ (isto, 14. januar 1951).
| Učesnik | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | Poeni | Mesto |
| 1. P. Keres (Talin) | – | 1 | = | = | = | = | 0 | 1 | 1 | 1 | 1 | = | 0 | 1 | 1 | = | 1 | = | 11,5 | 1 |
| 2. L. Aronin (Moskovska oblast) | 0 | – | 0 | 1 | 1 | 0 | = | 1 | 0 | 1 | 1 | = | 1 | = | = | 1 | 1 | 1 | 11 | 2-4 |
| 3. I. Lipnicki (Kijev) | = | 1 | – | = | 0 | 1 | 0 | = | 1 | = | = | = | 1 | 1 | 1 | 0 | 1 | 1 | 11 | 2-4 |
| 4. A. Toluš (Lenjingrad) | = | 0 | = | – | 1 | = | 1 | = | 0 | 1 | 1 | = | 0 | 1 | = | 1 | 1 | 1 | 11 | 2-4 |
| 5. A. Konstantinopoljski (Moskva) | = | 0 | 1 | 0 | – | = | = | 1 | = | = | = | = | = | 1 | = | 1 | = | 1 | 10 | 5-6 |
| 6. V. Smislov (Moskva) | = | 1 | 0 | = | = | – | = | 0 | = | = | 1 | 1 | = | = | 0 | 1 | 1 | 1 | 10 | 5-6 |
| 7. V. Alatorcev (Moskva) | 1 | = | 1 | 0 | = | = | – | 0 | = | = | 0 | 1 | = | = | 1 | = | 1 | 0 | 9 | 7-10 |
| 8. I. Boleslavski (Sverdlovsk) | 0 | 0 | = | = | 0 | 1 | 1 | – | 1 | 1 | = | 0 | = | 1 | = | = | = | = | 9 | 7-10 |
| 9. E. Geler (Odesa) | 0 | 1 | 0 | 1 | = | = | = | 0 | – | 0 | = | 1 | 1 | 1 | 0 | 0 | 1 | 1 | 9 | 7-10 |
| 10. S. Flor (Moskva) | 0 | 0 | = | 0 | = | = | = | 0 | 1 | – | 1 | 1 | = | = | 1 | 1 | = | = | 9 | 7-10 |
| 11. V. Mikenas (Vilnjus) | 0 | 0 | = | 0 | = | 0 | 1 | = | = | 0 | – | 0 | 1 | = | 1 | 1 | 1 | 1 | 8,5 | 11 |
| 12. I. Bondarevski (Lenjingrad) | = | = | = | = | = | 0 | 0 | 1 | 0 | 0 | 1 | – | 0 | 1 | = | 1 | = | = | 8 | 12-13 |
| 13. T. Petrosjan (Moskva) | 1 | 0 | 0 | 1 | = | = | = | = | 0 | = | 0 | 1 | – | 0 | 1 | 0 | 1 | = | 8 | 12-13 |
| 14. J. Averbah (Moskva) | 0 | = | 0 | 0 | 0 | = | = | 0 | 0 | = | = | 0 | 1 | – | = | 1 | 1 | 1 | 7 | 14 |
| 15. G. Borisenko (Lenjingrad) | 0 | = | 0 | = | = | 1 | 0 | = | 1 | 0 | 0 | = | 0 | = | – | 0 | = | 1 | 6,5 | 15-16 |
| 16. A. Suetin (Tula) | = | 0 | 1 | 0 | 0 | 0 | = | = | 1 | 0 | 0 | 0 | 1 | 0 | 1 | – | 0 | 1 | 6,5 | 15-16 |
| 17. V. Ljublinski (Moskva) | 0 | 0 | 0 | 0 | = | 0 | 0 | = | 0 | = | 0 | = | 0 | 0 | = | 1 | – | = | 4 | 17-18 |
| 18. A. Sokol’ski (Lviv) | = | 0 | 0 | 0 | 0 | 0 | 1 | = | 0 | = | 0 | = | = | 0 | 0 | 0 | = | – | 4 | 17-18 |
(Kraj)