V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
PRIJATELJ SOVJETSKIH ŠAHISTA
Ime genijalnog kubanskog šahiste, trećeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke (1888–1942), zlatnim slovima je upisano na stranicama istorije šaha. Najtananija intuicija, neuporediva brzina mišljenja, tehnička savršenost igre u spoju sa elegantnim kombinacionim nadahnućima stvorili su još za njegova života predstavu o idealu šahovskog velemajstora. Godinama se smatrao nepobjedivim, i svaki njegov poraz doživljavao se u svijetu kao senzacija.
Partije Kapablanke s njegovim krajnje jasnim komentarima, knjige i članci u kojima je jednako jasno izražavao svoje stvaralačko uvjerenje, postali su klasična djela šahovske literature.
Konačno, i kao ličnost — izrazita, posebna, zainteresovana i nadarena za mnoge oblasti nauke, umjetnosti i sporta, kao čovjek pun iskrenosti i plemenitosti — Kubanac je ostavljao jak utisak na savremenike.
Smatrajući šah jednim od sredstava zbližavanja naroda, Kapablanka je i sam čitavom svojom aktivnošću doprinosio jačanju prijateljskih veza među šahistima mnogih zemalja i naroda. Posebno je bila uočljiva ta njegova uloga u Rusiji, gdje je četiri puta dolazio da učestvuje na najvećim međunarodnim turnirima. Svaki Kapablankin dolazak u našu zemlju predstavljao je svojevrsnu prekretnicu i na njegovom stvaralačkom putu.
Petrograd, 1914. Kapablanka ostavlja jak utisak na ruske šahiste jasnoćom i jednostavnošću u donošenju odluka, kao i ljepotom igre. Lasker, Kapablanka, Aljehin… Takav raspored mjesta na velemajstorskom turniru određuje odnos snaga u šahovskom svijetu.
Moskva, 1925. Već četvrtu godinu Kapablanka je svjetski šampion. Težak teret. Milioni očiju šahovskih ljubitelja prate svaku njegovu partiju. O njemu kruže legende kao o „čovjeku-mašini“ koji ne zna za poraze. Ali iznenada Kapablanka gubi dvije partije od sovjetskih majstora i završava na trećem mjestu, iza Bogoljubova i Laskera. Svjetski šampion morao je ozbiljno razmisliti o tome kako da potvrdi autoritet prvog šahiste planete. Njegova briljantna pobjeda u Njujorku dvije godine kasnije svjedočila je da je izvukao pouke iz relativnog neuspjeha u Moskvi.
Moskva, 1935. Kapablanka je ponovo među svojim prijateljima — sovjetskim šahistima. Mnogo radosnih susreta. Iako već nekoliko godina nije svjetski šampion, njegov autoritet i popularnost u Sovjetskoj zemlji jednako su veliki kao i ranije. To pomaže Kapablanki da lakše podnese gorčinu pojedinih poraza. Ispred sebe propušta talentovane mlade šahiste Botvinika i Flora, kao i svog starog rivala — Laskera. Ali Kapablanka se osmjehuje! Pokazuje interesovanje za mnoge oblasti kulturnog života SSSR-a, raduje se uspjesima sovjetskih majstora, optimistički ocjenjuje budućnost sovjetske šahovske kulture, predviđa da će sovjetski šahisti osvojiti svjetsko prvenstvo.
Moskva, 1936. To je bila jedna od najsrećnijih godina u Kapablankinoj šahovskoj karijeri. Počela je njegovom briljantnom pobjedom na Moskovskom međunarodnom turniru: bila je to veličanstvena uvertira za Notingem, gdje je uspio da prestigne svjetskog šampiona Ejvea i dvojicu bivših svjetskih šampiona — Aljehina i Laskera, podijelivši 1–2. mjesto s Botvinikom. Svjetska šahovska javnost ponovo je vidjela u Kapablanki pretendentna na svjetsku krunu.
Tokom svojih dolazaka u SSSR, Kapablanka je nastupao i na simultankama i u predavanjima, objavljivao članke o aktuelnim šahovskim pitanjima, trudio se u ličnim razgovorima i zajedničkim analizama da svojim kolegama prenese svoje iskustvo i znanje. Sve do kraja života Kapablanka je ostao iskreni prijatelj sovjetskih šahista.
Autori ove knjige postavili su sebi cilj da ispričaju o životu i aktivnostima genijalnog šahiste, sa odgovarajućim naglaskom na njegovim vezama sa sovjetskom šahovskom kulturom, s jedne strane, i na tome kako su njegovo stvaralaštvo, njegove nove ideje i principi bili primani među šahistima SSSR-a — s druge. Posebno poglavlje posvećeno je značaju Kapablankinog stvaralačkog nasljeđa za razvoj šaha u Sovjetskom Savezu danas.
Istovremeno, nastojeći da široko otkriju dubinu Kapablankinih ideja i shvatanja, autori su smatrali važnim da pokažu neodrživost nekih stereotipa koji su se pojavili još za života velikog šahiste, a kasnije se ukorijenili u literaturi — stereotipa koji sprečavaju da se sagleda njegov pravi doprinos riznici šahovske umjetnosti, razvoju svjetske šahovske kulture (među njima su tvrdnje da je prezirao teoriju otvaranja, da je bio „čovjek-mašina“ u šahu, da je bio glasnik njegove bliske „smrti zbog remija“, te, najzad, da je šah u njegovom životu bio samo hobi).
DIO 1
ŠAHOVSKI VIRTUOZ
POGLAVLJE 1. „VIVA, KAPABLANKA!“
ČUDO HAVANE
Te godine u šahovskom životu Havane dogodila su se dva značajna događaja. O jednom je znala čitava Kuba, više od toga — čitavi svijet: ovdje su se sastali u meču za svjetsku krunu šampion Rusije Mihail Čigorin i prvi u istoriji šaha svjetski šampion Vilhelm Štajnic. O drugom su znali samo porodica i najbliži prijatelji dona Hosea Kapablanke-i-Graupera.
Jednog dana, nedaleko od zamka Morro u tvrđavi La Kabanja, kapetan don Hose, kao i obično pred zalazak sunca, igrao je partiju šaha s komandantom tvrđave, generalom Lonjeom.
Već nekoliko večeri tiho je posmatrao njihovu igru četvorogodišnji sin kapetana, Raul. Dječak je bio odjeven u suknju, kovrdžava crna kosa padala mu je na ramena. Raulova majka je vrlo željela djevojčicu, a kada se ponovo rodio dječak, još dugo ga je zvala niña (šp. „djevojčica“). Tako ga je i odijevala i nije mu šišala kosu.
— Pazi, samo ne ometaj! — obično je govorio don Hose Raulu prije igre i stavljajući pored masivnog stola stolicu na koju se dječak penjao, očarano je pratio kretanje figura.
Jednog dana iznenada je prekinuo tišinu i uzviknuo:
— Tata, tata, napravio si pogrešan potez! Pogrešan potez konjem!
Igrači su ga tiho pogledali, nasmiješili se i nastavili partiju.
Nakon igre, kad je general otišao, otac je upitao Raula zašto je mislio da je napravljen pogrešan potez. Brzo rekonstruišući poziciju, dijete je pokazalo grešku.
— Karambo! Hiljadu đavola! — uzviknuo je don Hose u čudu. — Hoćeš da kažeš da znaš da igraš šah?!
Ove i druge pojedinosti o djetinjstvu i mladalačkim godinama trećeg svjetskog šampiona postale su poznate iz članka Olge Kapablanke „Formiranje mladog Hosea Raula Kapablanke“ (New York: Chess World, 1964. — t. 1. — br. 3).
— Predlažem da ti počneš! — ponosno je rekao dječak.
Sjeli su za stol — i… otac je izgubio.
Senjor Kapablanka, podigavši Raula na ramena, istrčao je na ulicu i povikao:
— Ave Marija! Čudo! Dogodilo se čudo! Četvorogodišnji sin je pobijedio mene u šahu!
(Nastaviće se)