Moskva, 2014.
***********
Pisao je nekada: „Nizašto na svijetu neću povjerovati da ljubav prema šahu može ohladnjeti.“ Nažalost, može, kao i svaka ljubav. A i — Bronštejn, koji je napisao te rečenice, imao je malo zajedničkog sa osamdesetdvogodišnjim starcem koji se trudi da se prisjeti pozicije iz vlastite partije.
U maju 2006. godine Valerij Ivanov ga je posjetio u Minsku. On se prisjeća: „Kada sam se već spremao da krenem, rekao je:
‘Tanja, obrati pažnju: David Ionovič Bronštejn posljednji put u životu vidi Valerija Sergejeviča Ivanova…’
‘Davide Ionoviču, ma kakve to gluposti govorite? Sačekajte, poživite još!’
‘Ne gluposti. Znam šta govorim…’
Poslije: ‘Vjera, a šta da vam poklonim za uspomenu?’ ‘Ništa mi ne treba. Već ste mi sve poklonili.’ ‘Možda vazu?..’
Skinuo je s vitrine lijepu vazu i otišao s njom Tanji u kuhinju da se dogovori. Ne, nije prošlo. Vratio je vazu nazad, stavio na mjesto. Uzeo set čašica za rakiju. Otišao. Vratio se. Opet neuspjela pokušaja.
‘Davide Ionoviču, ako je već tako — dajte mi svoje zabilješke. Ako vi mene nadživite, vratiće se vama cijele i neokrznute. A ako… Pa razumijete.’
‘Da? Dobro… Ako Tanja ne bude protiv.’
Osamnaest svezaka iz ratnog i poslijeratnog vremena s brojevima telefona, adresama, autogramima, šahovskim pripremama, partijama i gomilom drugih zapisa čuvaju se kod mene…“
Pozvao sam Minsk krajem oktobra 2006. godine. Javio mi se glas.
„…on je pored u sobi. Eto ga sjedi, prisluškuje, razumije, iako ne shvata da ne govorim s prijateljicom. Ali ne mislim da bi bilo pravilno dati mu slušalicu — biće to onaj isti bjes, što ste već čuli, samo još teži… Njemu je gore, mnogo gore. On neprekidno govori. Neprekidno. Sve ista ploča, isti taj bjes.
Ja sam kriva za sve. Zašto sam ga dovela iz Moskve? Zašto sam to uradila? Zašto nije mogao ostati u Moskvi? Ali on već nije mogao da se brine o sebi, a smjestiti ga u neko ustanovu značilo bi sasvim sigurno veoma brzu smrt. Znate i sami šta su takve ustanove kod nas…
Prva godina poslije preseljenja u Minsk bila je još podnošljiva, druga sasvim loša, a sada — pakao. Nevjerovatno je teško s njim. Ja sam na antidepresivima, inače pored njega nije moguće izdržati… Ako nešto jede, onda nije to, sve je nepravilno spremljeno. U svemu me optužuje, u svemu. S drugima je još donekle u redu, ali sa mnom… Već dugo ne izlazi, ne gleda televiziju, ne sluša radio, ne čita knjige, ništa ne vidi — glaukom… Sada ni na ulicu ne izlazi. Posljednji put je bio u septembru, sjedio je malo u parkiću nedaleko od kuće, bezizražajno gledajući oko sebe.
Apsolutno pasivan, izgubio interes za život, za sve… Ne, od šahista kod nas niko ne dolazi… Ljekare da vidi kategorički ne želi. Već mjesec dana ne spava. Pojavio se bjes na istoj temi. Neko mu je ukrao neke knjige, rukopise… Ako se ranije na njegove čudnosti, ekscentričnost nije obraćala pažnja, sada je stvar sasvim drugačija — bjes, očigledan bjes. Kakav? Uobičajeni set: besmislen život, šah — potpuna glupost, besmisao, sve — fiktivno, nikog nije bilo, Leonardo da Vinči — nije postojao, nije bilo, nije bilo, nikog nije bilo. Pa, i Botvinik, naravno…“
Na samom kraju postao je još razdražljiviji i ljut na sve. Na život, uništen šahom i protraćen, na mene, koja sam insistirala na preseljenju u Minsk, gdje on nikome nije potreban, na Vajnštajna, koji mu je usadio neprijateljstvo prema Botviniku, na Furstenberga, koji ništa nije shvatao u ruskoj stvarnosti, na Voronhova, koji ga je naveo na ispovijesti zbog kojih se stidi, na njih obojicu, svoje koautore, koji su ga nagovorili da napiše knjige koje nije smio pisati. Na Korčnoja koji misli da ako se negdje nalazi u inostranstvu, može se ponašati kao da nešto razumije život tog vremena i da sve gleda sa visine. Na sve njih — i na Sosonka, koji samo čeka sa perom u ruci da ovdje objavi svoja sjećanja o njemu. Ali zanimljivo je da je u svim njegovim žalbama, iako često nepravednim i preuveličanim, pa čak i besmislenim, ipak postojao neki smisao.
Kod onih koji ulaze u posljednju fazu života često se mijenja karakter, skidaju se maske, otkriva se prava suština čovjeka. A na samom kraju dušu guši bolesno tijelo: nestaju sve misli osim onih o odumirućim organima, nemoći tijela, boli.
Postao je mezosom, bolesnim uvelim tijelom, ali pored tijela, ostao je duh koji je ispredao raznovrsne šare. Naravno, njegove žalbe i fobije je najlakše objasniti staračkim promjenama mozga, što su i ljekari konstatovali. Ali da li je baš sve tako lako pripisati bolesti?
Njegov mozak nije otkazao kao kod većine ljudi, već je prije istrošen, iako tok ideja, makar i aranžiranih od starih metoda, nije prestao. Bio je skoro slijep i potpuno bespomoćan, ali zar nije bio takav na kraju života i Edip, kad ga je mučila zagonetka: „Ko sam ja? Šta je to — moj život?“ Slijepi kralj je napokon vidio ono što nije vidio cijelog života.
Kako je stvarno živio Bronštajn, suočen jedan na jedan sa neizbježnim? Svako ima u duši podzemlje, mnogi — sa potezima i razgranavanjima, ali tamo gdje je lutala njegova nemirna duša, nije bilo puta nikome. Očigledno je da se i na ionako nemirnoj površini njegove svijesti pojavila jaka nemirna pojava, ali nemamo ni najmanju predstavu odakle je duvao vjetar koji je podigao tu nemirnu pojavu.
(Nastaviće se)