Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
ISLAND (nastavak)
1.septembra meč u Rejkjaviku završen je pobjedom Roberta Fischera, koji je tako postao 11. svjetski šampion u istoriji šaha. Ali time se njegova islandska epopeja nije završila…
Dugih godina Island i Rejkjavik bili su za Fischera isto tako prijatna uspomena kao Austerlic za Napoleona. Razlika je u tome što je Fischer u pobjedničkoj bici u Izložbenoj sali Rejkjavika stavio debelu tačku, dok je Napoleon stavio uzvičnik i tri tačke. Nije iznenađujuće što su na samom Islandu američkog velemajstora pamtili i poštovali kao nacionalnog heroja. Zahvaljujući njemu, mnogi ljudi na planeti Zemlji prvi put su saznali za postojanje ove sjeverne države i tokom tri mjeseca 1972. godine pažnja čitavog svijeta bila je usmjerena ka njoj.
Istina, sam Fischer je za postojanje države Islanda znao odavno. U avgustu 1958. godine u Portorožu izgubio je u 11. kolu međuzonskog turnira od islandskog velemajstora Fridrika Olafssona, a godinu dana kasnije, na turniru kandidata u Bledu, doživio je u 5. kolu još jedan poraz od istog protivnika. Tako je Island ušao na spisak od 14 zemalja čiji su predstavnici pobjeđivali Roberta Džejmsa Fischera, zauzevši na njemu šesto mjesto (E. Mednis, Kako su pobjeđivali Bobija Fischera, Moskva, 1981).
A prvi put je boravio na Islandu kada mu je bilo svega 17 godina. Godine 1960. Fischer je u Rejkjaviku osvojio turnir na kojem su učestvovali islandski šahisti (vidi: Rejkjavik-turnir).
I kada je Fischer zapao u nevolju, upravo mu je Island pružio ruku pomoći. Po svemu sudeći, u očima ponosnog i hrabrog naroda, koji se vjekovima borio za svoju slobodu i nezavisnost, Roberta Fischera je okruživala aura mučeništva.
Sudbine Islanda i Fischera imaju mnogo zajedničkog. Može se čak reći da su vršnjaci, jer je Republika Island proglašen 1944. godine, kada je Bobi napunio tek jednu godinu.
Osnovno zanimanje stanovništva ove zemlje jeste ribolov, a o tome da je Fischer velika i prilično grabljiva riba, već smo više puta govorili. Jedno od najznačajnijih književnih djela o istoriji i sudbini islandskog naroda je „Islandsko zvono“ pisca Halldóra Laxnessa napisano je 1943. (!) godine i 62 godine kasnije moglo je postati naslov romana o oslobađanju Roberta Fischera iz japanskog zatvora u Usikuu. Stiče se utisak da je za malu državu Island borba za oslobađanje „šahovskog trola“ postala ne samo pitanje časti, već i pitanje principa. Kada, gdje i u čemu bi još ovdje mogli prkositi samoj Americi?!
U decembru je formiran Komitet za oslobađanje Fischera (RJF Committee), u koji je ušlo devet osoba, među njima društveni i šahovski radnici zemlje, uključujući već nama poznatog G. Torarinssona, glavnog organizatora meča Fischer – Spaski 1972. godine, velemajstora Helgija Olafssona i predsjednicu Islandskog šahovskog saveza Lilju Gretarsdottir… U isto vrijeme ministar vanjskih poslova Islanda Dejvid Oddsson saopštio je odluku da se Fischeru odobri islandska viza.
Dana 15. decembra 2004. godine najveći islandski list „Morgunbladid“ objavio je otvoreno pismo člana Komiteta za oslobađanje Fischera, gospodina G. Sverrissona, upućeno američkoj ambasadi u Rejkjaviku. U pismu je podsjećeno da je Fischer svojevremeno ispunio misiju na koju ga je telefonom podsjetio Henri Kissinger i da je, pobijedivši u borbi protiv sovjetskog sistema, postao heroj Amerike…
Islanđani su se pokazali čvrstim u namjeri da se za Fischera bore do pobjedonosnog kraja. Njihov osnovni refren bio je:
„Fischer je izabrao nas na mapi svijeta i za 28 godina postojanja Republike to je bio najveći međunarodni događaj u njenom životu. Mi svoje prijatelje u nevolji ne napuštamo.“
19.januara 2005. godine Robert Fischer napisao je pismo islandskom parlamentu (Altingu) i već četiri dana kasnije, 23. januara, tamo su mogli pročitati obraćanje na tri strane zatočenika iz Usikua. U njemu je Fischer zahvalio islandskom narodu na lijepom sjećanju, prijateljstvu i pažnji prema njegovoj ličnosti. Sa ogorčenjem i gorčinom ispričao je istoriju svog hapšenja (po Fischerovim riječima, to je bilo „otimanje“) i boravka u istražnom zatvoru (kako je sam priznao, bio je najstariji zatvorenik!), kao i o poništavanju američkog pasoša broj 27792702. Na kraju je Fischer izrazio zahvalnost Altingu na namjeri da mu dodijeli islandsko državljanstvo.
Pasoš državljanina Islanda Roberta Fischera
Prošao je još jedan mjesec i islandski pasoš za Roberta Fischera bio je spreman upravo uoči njegovog 62. rođendana (9. marta 2005. godine). Još nekoliko sedmica birokratskih zavrzlama i 25. marta 2005. islandski državljanin Robert Džejms Fischer stigao je u svoju novu domovinu. Uprkos kasnom satu, na aerodromu u Rejkjaviku dočekala ga je masa ljudi koja je skandirala: „Bobi Fischer! Bobi Fischer!“ Zapanjujuće je da su upravo tako ovdje ispraćali 11. svjetskog prvaka prije 33 godine…
25.marta 2005. godine. Susret zatvorenika iz Usika na aerodromu u Rejkjaviku
Ne, nije ga vremeplov vratio u dane sretne mladosti, već mu je hirovita sudbina priredila novo ozbiljno iskušenje – pokušaj da živi tamo gdje je ostvario najveći uspjeh u svojoj karijeri, da u svojoj duši pronađe sklad sa ljudima koji su mu naklonjeni, da se uzdigne iznad onih koji su ga povrijedili, jer svijet nije samo 102,8 hiljada kvadratnih kilometara ostrva Islanda, pokušaj da prestane živjeti isključivo prošlošću…
Dana 27. maja 2005. u Rejkjavik je doputovao Boris Spaski. Svijet je ponovo počeo govoriti o mogućnosti susreta za tablom dva titana šahovske misli, ovoga puta u meču u random-šahu.
(Nastaviće se)